Pišem jer znam kako izgleda kada se granice ne postave na vrijeme.
Znam šta to uradi jednom biću — do kostiju, do ćelije, do najtiših dijelova duše.
Kada nad bićem postoji bilo koja vrsta nasilja — fizička, emotivna, psihološka, energetska — ne strada samo „trenutak“.
Ne strada samo jedan događaj.
Strada cijeli sistem postojanja.
Nasilje nikada ne ostaje na površini.
Ono ulazi sloj po sloj.
Šta nasilje radi jednom biću — iznutra
Fizičko tijelo – pamti prije uma
Moje tijelo je prvo znalo.
Prije nego sam ja razumjela.
Nasilje, zanemarivanje, hronični stres, život u neadekvatnim uslovima — tijelo sve to registruje kao stalnu opasnost.
Nervni sistem ostaje zaglavljen u preživljavanju.
Mišići se grče.
Disanje se skraćuje.
Hormoni se razbalansiraju.
Imunitet slabi.
Tijelo više ne vjeruje svijetu.
Tijelo više ne vjeruje dodiru.
Tijelo uči da se zatvara.
I onda se ljudi pitaju:
„Otкudа bolest?“
„Otкudа umor?“
„Otкudа bol?“
Otuda.
Iz godina u kojima tijelo nije imalo pravo na sigurnost.
Emotivno tijelo – konfuzija umjesto osjećaja
Kada sam izložena emocionalnim manipulacijama i ucjenama, moje emocije prestaju biti pouzdan kompas.
Počinjem sumnjati u sebe.
U ono što osjećam.
U ono što vidim.
Radost postaje opasna jer „previše tražim“.
Tuga postaje sram jer „pretjerujem“.
Ljutnja postaje zabranjena jer „nisam dobra ako se branim“.
Emotivno tijelo tada uči najtežu lekciju:
da ljubav boli,
da bliskost košta,
da je istina opasna.
Mentalno tijelo – lom identiteta
Zloupotreba povjerenja i izdaja ne razbijaju samo odnos.
One razbijaju unutrašnju strukturu identiteta.
Počinjem graditi misli koje nisu moje:
– „Ja sam kriva.“
– „Da sam bolja, ne bi se desilo.“
– „Možda sam pogrešno shvatila.“
– „Moram se prilagoditi da bih bila voljena.“
Um tada radi protiv bića.
Postaje alat za opravdavanje nasilja.
Za racionalizaciju nečega što nikada nije trebalo biti normalno.
Energetsko tijelo – curenje životne sile
Svaka izdaja, svaka manipulacija, svaka ucjena ostavlja energetski rez.
Granice aure se kidaju.
Srčani centar se zatvara.
Korijenska čakra gubi osjećaj sigurnosti.
Sakralni centar gubi pravo na zadovoljstvo i kreativnost.
Biće tada živi, ali ne teče.
Postoji, ali ne sija.
Daje, ali se ne puni.
I to je ono što ljudi često zovu:
„Izgubio/la sam sebe.“
Ne.
Bio/la sam ispražnjen/a.
Duhovni nivo – prekid povjerenja u život
Najdublja šteta nasilja nije bol.
Najdublja šteta je gubitak povjerenja u život.
Kada me izdaju oni kojima sam vjerovala, moj duh počinje sumnjati u smisao, u pravdu, u Dobro.
Povezanost s nečim većim slabi.
Vjera se povlači.
Nada se stišava.
I tada biće ostaje samo — čak i kada nije fizički samo.
Zašto ovo pišem
Pišem jer sam sve ovo prošla.
I jer znam da ništa od ovoga nije moralo da se desi da su granice bile postavljene ranije.
Da je unutrašnji glas bio zaštićen.
Da je „ne“ bilo dozvoljeno.
Granice nisu zid.
Granice su čin ljubavi prema sebi.
Granice ne oduzimaju bliskost.
One je čine mogućom.
Ako ovo čitaš, želim da znaš:
Nasilje nikada nije ljubav, bez obzira kako je upakovano.
Manipulacija nije nesporazum.
Ucjena nije briga.
Izdaja nije greška.
Prevara nije slabost — to je izbor onoga ko je čini.
I ništa od toga nije tvoja krivica.
Ali jeste tvoja odgovornost da se zaštitiš.
Da odeš.
Da postaviš granicu.
Da ne objašnjavaš više nego što treba.
Da vjeruješ svom tijelu prije nego tuđim riječima.
Pišem ovo jasno i bez uljepšavanja jer život bez granica postaje spor oblik samonapuštanja.
Ako barem jedna osoba, čitajući ovo, ranije kaže „dosta“,
ranije ode,
ranije se izabere — onda sve što sam preživjela dobija smisao.
Ja danas biram sebe.
I učim druge da to učine na vrijeme.
Ako osjećaš da ti je potrebna podrška u vraćanju osjećaja sigurnosti, granica i povezanosti sa sobom, moj rad i individualne sesije postoje upravo za taj prostor — nježno, duboko i u tvom ritmu.
Budi tu za sebe.
To je početak svega.
Podijelite blog
