ČOVJEK U MENI:
Zašto ostajem
kad bih najradije otišla?
Zašto svako jutro ustajem u istu težinu,
u isto „izdrži još malo“,
u isto stezanje u grudima
koje znam napamet?
Zašto ostajem tamo gdje mi tijelo šapuće „ne“,
gdje mi srce već odavno ne stanuje,
gdje se smijem iz navike
i šutim iz straha?
Ja znam kako izgleda odlazak.
Znam kako miriše sloboda.
Osjetila sam je u snovima,
u trenucima kad se nešto u meni probudi
pa se opet brzo utiša.
I zato te pitam –
zašto ostajem?
DUŠA U MENI:
Ne ostaješ zato što ne znaš otići.
Ostaješ jer se bojiš da ćeš, ako odeš,
izgubiti ono malo identiteta
na kojem si godinama gradila sigurnost.
Ostaješ jer si naučila
da je bol poznata teritorija,
a nepoznato izgleda kao ponor.
Ostaješ jer si jednom davno
povezala ljubav sa trpljenjem.
Jer si povjerovala
da se ne ide dok ne zaboli do kraja,
dok ne daš sve,
dok ne ostaneš prazna.
Ostaješ jer si uvjerena
da je odlazak izdaja.
Majke. Porodice. Ideala.
Slike o sebi koja „izdrži“,
koja „ne odustaje“,
koja „može još malo“.
ČOVJEK U MENI:
Ali ja se gasim.
Ne dramatično.
Tiho.
Polako.
Iz dana u dan.
Nisam nesretna na način
koji se vidi spolja.
Ja sam umorna u dubini kostiju.
Umorna od prilagođavanja.
Umorna od čekanja
da se nešto promijeni
što znam da neće.
Ja ostajem i izdaje me tijelo.
Boli me vrat.
Leđa.
Stomak.
Srce lupa bez razloga.
Ako sve to znam –
zašto još uvijek stojim tu?
DUŠA U MENI:
Zato što odlazak traži da preuzmeš punu odgovornost za svoj život.
A ostajanje uvijek ima izgovor.
Ako ostaneš,
možeš reći:
„Takve su okolnosti.“
„Nisam imala izbora.“
„Još nije vrijeme.“
Ako odeš,
više nema koga da kriviš
ako boli,
ako pogriješiš,
ako se osjetiš izgubljeno.
Ostaješ jer odlazak traži da priznaš
da si znala
i da si ipak birala protiv sebe.
ČOVJEK U MENI:
Znači…
ostajem jer se bojim vlastite moći?
Jer ako odem,
nema više izgovora
da ne živim ono što osjećam?
Jer ako odem,
moram stati iza sebe
bez garancija
da će me iko dočekati raširenih ruku?
DUŠA U MENI:
Da.
Ostaješ jer je lakše biti nesretna
nego biti slobodna bez mape.
Ostaješ jer još uvijek vjeruješ
da ćeš biti voljena ako se dovoljno smanjiš.
Ako izdržiš.
Ako sačekaš.
Ali istina je ova –
ne ostaješ jer nemaš snage da odeš.
Ostaješ jer još uvijek učiš
da sebi smiješ biti važnija
od tuđih očekivanja.
ČOVJEK U MENI:
A šta ako odem
i shvatim da je bilo uzalud?
Da sam pogriješila?
Da sam izgubila nešto što se ne vraća?
DUŠA U MENI:
Izgubićeš iluziju.
Ništa drugo.
Izgubićeš priču
koja te držala na mjestu.
Ulogu u kojoj si se prepoznala.
Ali sebe –
sebe ne možeš izgubiti odlaskom.
Sebe gubiš ostajanjem
tamo gdje ti duša svakodnevno umire malo po malo.
ČOVJEK U MENI:
Znači, ne pitam se više
„zašto ostajem“,
nego
„šta me još drži u strahu da odem“.
DUŠA U MENI:
Tačno.
I zapamti ovo, duboko, duboko:
Ne odlaziš zato što ti je loše.
Odlaziš kada konačno povjeruješ
da ti smije biti dobro.
Ja završavam ovaj dijalog ne odlukom,
nego istinom.
A istina uvijek peče
prije nego što oslobodi.
Ovo nije priča o slabosti.
Ovo je mjesto u tebi gdje se sudaraju istina i strah.
Gdje duša šapuće slobodu, a ti biraš poznatu bol.
Ovo je o ostajanju koje izgleda kao lojalnost,
a zapravo je odgađanje vlastitog života.
O odlascima koji se ne dešavaju jer „nije vrijeme“,
nego jer još nisi povjerovao/la
da imaš pravo na mir bez opravdanja.
Ako te ove riječi bole –
to nije zato što su grube,
nego zato što su tačne.
I možda, baš ovdje,
nešto u tebi prestaje čekati
dozvolu da krene.
Ako se prepoznaješ između ovih redova,
ako znaš da više ne želiš nositi ovaj unutrašnji konflikt sam/a,
postoji prostor u kojem možeš biti viđen/a, vođen/a i podržan/a.
Kroz rad sa mnom, nježno i duboko ulaziš u korijen onoga što te drži na mjestu,
oslobađaš zarobljene emocije i vraćaš se sebi – korak po korak, bez pritiska.
Ne moraš sve sam/a.
Dovoljno je da budeš spreman/na da kreneš.
Podijelite blog
