Ja radim sporije nego što svijet traži, ali tačno onoliko brzo koliko duša može da prati. Moj rad počinje mnogo prije nego što se izgovori prva riječ i traje i nakon što se susret završi. Ne oslanjam se na tehniku kao izvor moći, već na svoje prisustvo. Tehnike su samo jezik kojim se prisustvo izražava.
Moj unutrašnji stav prije rada
Prije nego što uopšte uđem u kontakt s nečijim poljem, ja:
-
svjesno se prizemljujem u tijelo
-
umirujem dah i nervni sistem
-
postavljam jasnu namjeru: da ne vodim, ne guram i ne dokazujem
-
ostajem u stanju slušanja, a ne djelovanja
Ovdje je važno reći:
ja ne ulazim u tuđe polje iz potrebe da pomognem, već iz unutrašnje stabilnosti. To čini ogromnu razliku. Ljudi se opuštaju jer ne osjećaju pritisak da se „moraju promijeniti“.
Kako ulazim u tuđe polje
Ja ne ulazim naglo.
Ne „otvaram“ osobu.
Ja se približavam.
Prvo osjetim:
-
kako tijelo osobe diše (čak i na daljinu)
-
gdje je energija zbijena, a gdje rasuta
-
da li je sistem u odbrani ili u predaji
Ako osjetim otpor, ja ga poštujem.
Otpor nije problem – on je zaštita koja je nekada bila potrebna.
Moj odnos prema nesvjesnom
Ja nesvjesno ne „razotkrivam“.
Ja ga pozivam.
Sve u mom radu ima ritam.
Ritam disanja.
Ritam srca.
Ritam spremnosti.
Zato ljudi često kažu da se kod mene osjećaju sigurno čak i kada se otvaraju teške teme. Sigurnost dolazi jer ja ne žurim ispred njih.
Kako koristim riječ, tišinu i energiju
U mom radu:
-
riječ je precizna i odmjerena
-
tišina je aktivni dio procesa
-
energija radi i kada ja ćutim
Ja ne govorim da bih objasnila sebe, već da bih:
-
pomogla osobi da se prepozna
-
stavila oblik oko nejasnog osjećaja
-
normalizovala ono čega se osoba stidi ili se plaši da prizna sebi.
Ja vrlo svjesno biram kada govorim, koliko govorim i zašto govorim. Moje riječi nisu višak, niti su ukras. One su most. Izgovaram ih tek kada osjetim da ih tijelo osobe može primiti, a ne kada um traži objašnjenje. Znam da previše riječi može da preplavi, a premalo da ostavi čovjeka samog u dubini. Zato slušam ritam – ne spoljašnji, već unutrašnji.
Tišina u mom radu nije praznina.
Tišina je prostor u kojem se dešava pomjeranje.
U tišini tijelo govori, emocije se preslaguju, a nervni sistem dobija dozvolu da se smiri. Kada ćutim, ja sam i dalje prisutna. Ne povlačim se. Ne nestajem. Ja držim polje da proces može da ide tamo gdje treba, bez spoljnog smjera.
Energija, u tom prostoru, radi neovisno o riječima. Ona ne traži objašnjenje, niti potvrdu. Ona reaguje na prisutnost, jasnoću i namjeru. Zato moj rad ne zavisi od toga koliko sam rekla, već koliko sam ostala prisutna. Ljudi često osjete promjenu prije nego što je mogu opisati, jer tijelo razumije prije uma.
Kada spojim riječ, tišinu i energiju, dešava se nešto važno: osoba se ne osjeća viđeno odozgo, već prepoznato iznutra. Nestaje osjećaj da s njom „nešto nije u redu“. Ono što je bilo konfuzno dobija oblik. Ono što je bilo teško postaje podnošljivo. Ono što je bilo potisnuto dobija dozvolu da postoji.
U toj cjelini, moj rad nije intervencija, već pratnja.
Nisam ispred.
Nisam iznad.
Ja sam pored.
I upravo tu, u toj jednostavnoj, ali dubokoj poziciji, ljudi nalaze ono što su dugo tražili – osjećaj da mogu biti sa sobom bez borbe. Tu počinje stvarna promjena.
Podijelite blog
