Postoje trenuci u kojima uhvatim sebe kako izgovaram:
“Ovo je preteško.”
Zastanem.
I ako sam potpuno iskrena sa sobom — znam da to nije istina.
Nije teško.
Samo je stvarno.
A stvarnost ne boli zato što je kompleksna.
Boli jer traži da je vidim bez uljepšavanja.
Nije teško otići.
Teško je priznati da sam ostajala tamo gdje sam se gubila.
Nije teško postaviti granicu.
Teško je podnijeti osjećaj krivice koji se javi kada prvi put biram sebe.
Nije teško reći istinu.
Teško je prestati se skrivati iza verzija sebe koje su bile prihvatljivije drugima.
Nije teško pustiti.
Teško je otpustiti nadu da će se nešto promijeniti ako ja budem još malo strpljivija, još malo bolja, još malo tiša.
Istina je jednostavna.
Gotovo uvijek.
Ali ono što je složeno…
je moj kapacitet da je držim u svom tijelu, u svom srcu, u svom životu.
Jer istina ne traži da je razumijem.
Ona traži da je živim.
A to znači:
-
da osjetim sve što dolazi s njom
-
da ostanem tu i kad nije ugodno
-
da ne pobjegnem u stare obrasce čim zaboli
Primijetila sam nešto važno.
Svaki put kada kažem “ovo je teško”,
u pozadini se zapravo dešava nešto drugo:
Ja stojim na ivici promjene.
Na ivici verzije sebe koja više ne može nazad.
I tu se javlja otpor.
Strah.
Stezanje.
Ne zato što ne mogu —
nego zato što još učim kako da budem dovoljno velika za ono što već znam.
Nije teško biti sama.
Teško je ne pobjeći od sebe.
Nije teško promijeniti život.
Teško je izdržati fazu u kojoj stari život više ne postoji, a novi još nije stabilan.
Nije teško voljeti.
Teško je ostati otvorena kad ljubav ne izgleda onako kako sam zamišljala.
I tu dolazim do najiskrenijeg dijela:
Ja ne trebam lakši život.
Ja trebam veći kapacitet.
Kapacitet da:
-
osjetim bez zatvaranja
-
vidim bez bježanja
-
izaberem sebe bez objašnjavanja
Kapacitet da budem sa istinom…
bez potrebe da je umanjim.
I to je proces.
Nježan.
Slojevit.
Stvaran.
Ne gradim ga preko noći.
Gradim ga svaki put kada ostanem sa sobom, umjesto da pobjegnem.
Ako osjetiš da je ovo tvoja tačka…
Ako prepoznaješ da ne bježiš više od života —
nego od intenziteta koji on donosi,
onda možda nije vrijeme da “popravljaš stvari”.
Možda je vrijeme da povećaš svoj kapacitet da ih nosiš.
U mom radu, kroz individualne sesije, upravo to radimo.
Ne popravljam te.
Ne učim te kako da izbjegneš.
Vodim te da:
-
ostaneš sa sobom kada je najvažnije
-
razumiješ šta tvoje tijelo i energija pokušavaju reći
-
otpustiš ono što više ne možeš nositi
-
i ojačaš prostor u sebi koji može držati istinu — bez raspadanja
Ako osjetiš poziv, možeš mi se javiti.
Tu sam da te držim dok ti učiš držati sebe.
Podijelite blog
