Teški razgovori su teški dva minuta.
Ćutanje je teško godinama.
Ja sam to naučila na svojoj koži.
Ja sam birala da prećutim.
Prećutim da me boli.
Prećutim da sam umorna.
Prećutim da mi treba podrška.
Prećutim da strahujem.
Prećutim da ne mogu više sve sama.
I svaki put sam mislila – ma samo sada da prođe. Samo sada da ne talasam. Samo sada da ne pokvarim odnos.
A zapravo, ja sam svaki put potpisivala mali, nevidljivi ugovor protiv sebe.
Teški razgovor je kao da skinem flaster sa rane. Zaboli. Peče. Kratko traje. Ali rana dobije vazduh.
Ćutanje je kao da preko otvorene rane navučem svilenu maramu – lijepo izgleda, ali ispod nje upalni proces raste.
Ja sam ćutala kad su moje potrebe bile tema koja me steže u grudima.
Ćutala sam o svom strahu da neću imati dovoljno.
Ćutala sam kad sam davala više nego što imam – vremena, energije, novca.
Ćutala sam dok sam spolja izgledala snažno, a iznutra sam brojala i pitala se: “Hoću li moći izdržati?”
Teški razgovor je reći:
“Ovo mi je važno.”
“Ovako se osjećam.”
“Ovo mi treba.”
“Ne mogu.”
To traje dvije minute.
Ali te dvije minute su kao da zabijem kolac u zemlju i kažem – ovdje počinje moja teritorija.
Ćutanje je kao da svakog dana po milimetar pomjeram svoju granicu unazad.
Danas malo.
Sutra malo.
I nakon deset godina više ni ne znam gdje sam nestala.
Ljudi misle da biraju mir.
Ali često biramo odlaganje potresa.
Kao kuća na klizištu – dok je sunce, sve izgleda stabilno. A temelj već klizi.
Ja sam ćutala da ne povrijedim.
A povrijedila sam sebe.
Ja sam ćutala da zadržim odnos.
A izgubila sam bliskost.
Jer bliskost ne raste u tišini koja skriva istinu. Ona raste u ranjivosti.
Teški razgovor je kao oluja koja pročisti vazduh.
Ćutanje je sparina koja guši godinama.
Koliko brakova se raspalo jer su dvije osobe godinama bile “fine”?
Koliko poslovnih saradnji je eksplodiralo jer niko nije na vrijeme rekao: “Ovo mi ne odgovara”?
Koliko tijela je oboljelo jer je duša šaptala, a mi je ućutkivali?
Ja danas biram da mi glas zadrhti, ali da ga pustim.
Birala sam da naučim da kažem:
“Ovo me boli.”
“Osjećam strah.”
“Ne želim više ovako.”
“I želim drugačije.”
To nije agresija.
To je odgovornost.
Ćutanje radi mira je kao kredit sa kamatom.
Na početku je lagano.
Kasnije plaćam duplo.
Nekad zdravljem.
Nekad odnosima.
Nekad samopoštovanjem.
Teški razgovori su ulaganje.
Ćutanje je dug.
I ja sam predugo živjela u minusu prema sebi.
Danas znam – dvije minute nelagode su ništa u odnosu na deset godina tihe ogorčenosti.
Dvije minute istine su ništa u odnosu na život koji polako presušuje jer nisam rekla ko sam.
Ja više ne pravim pogrešnu razmjenu.
Ne mijenjam autentičnost za privremeni komfor.
Ne mijenjam sebe za lažni mir.
Jer pravi mir ne dolazi iz tišine.
On dolazi iz istine koja ima hrabrosti da bude izgovorena.
I ako u ovim redovima prepoznaješ sebe…
ako osjećaš da negdje u tebi postoji glas koji zna, ali još uvijek ne izlazi…
znaj da to nije slabost.
To je dio tebe koji čeka sigurnost.
U svom radu stvaram upravo taj prostor – sigurno mjesto u kojem možeš da osjetiš, razumiješ i izgovoriš ono što si godinama držao/la u sebi.
Mjesto gdje učiš kako da postaviš granicu bez krivice.
Kako da kažeš istinu bez straha da ćeš izgubiti sebe ili druge.
Ako osjećaš da je vrijeme da prestaneš ćutati i počneš birati sebe,
možeš sebi dozvoliti podršku.
Kroz individualne sesije Polje Prisustva i Svjetlosni Visak prolazim taj put zajedno sa tobom – korak po korak, nježno, ali iskreno.
Bez forsiranja. Bez pritiska. Ali bez bježanja od istine.
Jer tvoj glas zaslužuje da se čuje.
Prije svega – od tebe.
Više o sesijama možeš saznati ovdje:
Polje prisustva - https://juliajna.com/konsultacije-sa-personalizovanim-programom
Svjetlosni visak - https://juliajna.com/energetsko-iscjeljivanje-na-daljinu
Podijelite blog
