Dva mira koja ne treba miješati: mir poslije oluje i mir iz kojeg se živi
Postoji jedan mir koji dobro poznajemo.
On dolazi nakon teškog perioda, nakon bolesti, gubitka, neizvjesnosti, sukoba, straha ili situacije u kojoj smo dugo bili u stanju pripravnosti.
Kada akutno stanje prođe, kada se okolnosti smire, kada sa vremenske distance pogledamo ono kroz šta smo prošli, osjetimo mir.
Zahvalnost što je završeno. Olakšanje što smo preživjeli. Sreću što smo još tu.
I taj mir je stvaran. Dragocjen je. Potreban nam je.
Ali postoji još jedan mir. Mnogo dublji od olakšanja koje dolazi kada opasnost prođe.
To je lični, unutrašnji, hronični mir. Mir koji nije posljedica povoljnih okolnosti, već naše unutrašnje stanje iz kojeg živimo, stvaramo, biramo i odnosimo se prema svijetu.
Prvi mir dolazi kada se život smiri. Drugi nastaje kada se mi iznutra promijenimo.
Mir koji zavisi od toga šta se događa
Kada prođemo kroz teško iskustvo, često tek nakon njegovog završetka možemo da udahnemo punim plućima.
Tijelo polako izlazi iz stanja uzbune. Misli se smiruju. Emocije dobijaju prostor. Počinjemo da razumijemo šta nam se dogodilo.
Kažemo sebi: prošlo je. Sada sam dobro. Sada mogu da živim.
Međutim, ako je naš mir moguć samo onda kada nema problema, kada su svi dobro, kada su odnosi stabilni, kada imamo sigurnost i kada se ništa nepredviđeno ne događa, onda naš mir i dalje zavisi od spoljašnjih okolnosti.
Možemo imati mirne periode, ali još uvijek nemamo mir kao svoje bazno stanje.
Jer čim se pojavi nova neizvjesnost, ponovo se vraćamo u strah, kontrolu, iščekivanje i unutrašnju napetost.
I tako život prolazi u smjenjivanju oluja i kratkih predaha između njih.
Hronični mir - kada mir postane tvoje bazno stanje
Kada kažem hronični mir, ne mislim na odsustvo neprijatnih emocija, problema ili životnih izazova. Ne mislim na to da nas ništa više ne može uzdrmati.
Mislim na mir koji ne zavisi od toga šta se upravo događa.
Na unutrašnje stanje koje gradimo kroz upoznavanje sebe, osvještavanje obrazaca, mijenjanje odnosa prema iskustvima i preuzimanje odgovornosti za način na koji živimo.
To je mir u kojem više ne napuštamo sebe svaki put kada život postane neizvjestan.
Ne moramo sve kontrolisati da bismo se osjećali sigurno. Ne moramo svima biti potrebni da bismo osjećali vlastitu vrijednost, niti popravljati sve oko sebe da bismo sebi dozvolili da budemo dobro.
Iz takvog stanja počinjemo da stvaramo.
Nemamo potrebu da nešto dokazujemo, spašavamo ili nadoknađujemo sebi propušteno. Sada stvaramo iz prostora u kojem znamo ko smo i šta želimo da živimo.
Tada naš mir ne postaje samo nešto što čuvamo za sebe. On se prenosi u naše odnose, odluke, rad, stvaralaštvo i način na koji dodirujemo živote drugih ljudi.
Ne stvaramo tuđi mir tako što preuzimamo odgovornost za tuđe živote. Stvaramo prostor u kojem drugi mogu da prepoznaju da je mir moguć, dok svako od nas ostaje odgovoran za svoj unutrašnji svijet.
Tijelo zna razliku
Ovu razliku ne razumijem samo kroz misli. Osjećam je u tijelu.
Jedno je kada osjetim olakšanje jer je nešto teško završeno. Tada kao da se tijelo vraća iz dugog napora. Popušta stegnutost. Dolazi predah. Zahvalnost. Osjećaj da sam ponovo dobila prostor za disanje.
A drugo je kada osjetim mir koji nije vezan za završetak bilo čega.
Kada nema posebnog razloga zbog kojeg bih morala biti dobro, a ipak jesam. Kada ne čekam da se nešto dogodi da bih osjetila da sam na svom mjestu. Kada mogu da budem prisutna u svom životu, čak i kada nemam sve odgovore.
To je razlika između mira koji osjećam kao olakšanje i hroničnog mira koji prepoznajem kao svoje unutrašnje uporište.
Zato vjerujem da se pravo razumijevanje ne događa samo čitanjem, slušanjem i prikupljanjem novih informacija.
Možemo pročitati stotine knjiga o miru, sigurnosti, prihvatanju, ljubavi i prisutnosti. Možemo razumjeti svaku riječ, objasniti svaki koncept i prepoznati ga kod drugih.
Ali dok to ne počnemo živjeti, dok naše tijelo, naše odluke i svakodnevni izbori ne postanu izraz tog razumijevanja, mi zapravo poznajemo samo njegovu teoriju.
Čitanjem možemo naučiti šta mir znači. Iskustvom učimo kako je živjeti iz mira.
Ne želim samo mir poslije oluje. Želim život iz mira.
Danas mi je sve važnije da ne mjerim svoj život samo po tome koliko sam teških stvari prošla, koliko sam ih izdržala i koliko sam puta uspjela da se vratim sebi nakon što sam se izgubila.
Važno mi je kakav život stvaram iz sebe koja više ne želi živjeti u stalnoj pripravnosti.
Ne želim da mi mir bude nagrada nakon iscrpljivanja. Ne želim da ga dobijam tek kada završim sve obaveze, riješim sve probleme i zadovoljim sva očekivanja.
Želim da mir bude polazište.
Da iz njega biram, radim i volim. Da iz njega stvaram svoj veliki život.
Jer veliki život ne mora biti život bez teškoća. On može biti život u kojem teškoće više ne određuju naš odnos prema sebi i svijetu.
Upravo je to jedna od najvažnijih promjena koje možemo napraviti: prestati čekati da se život smiri kako bismo počeli živjeti mirno.
Prvo stvaramo mirnog sebe. A onda iz tog sebe stvaramo život koji želimo da živimo.
Ne samo da preživim oluju i zahvalim što je prošla. Već da naučim živjeti tako da moj mir ne zavisi od vremenske prognoze mog života.
To je mir koji želim da živim. Hronični mir. Moj unutrašnji oslonac i polazište za sve što stvaram.
A sada te pozivam da zastaneš i zapitaš se: da li čekaš da se okolnosti smire kako bi osjetio/la mir ili već gradiš sebe iz koje mir postaje način života? Ako želiš da istražiš kako se taj put gradi, pozivam te da zaviriš u moje tekstove, programe i rad kroz Polje prisustva. Možda je upravo tu tvoj sljedeći korak ka životu koji ne želiš samo preživjeti, već ga zaista živjeti.
Podijelite blog