Ljubav, povjerenje i sigurnost

Ponekad najveća promjena u našem životu nije kada pronađemo nekoga ko nas voli, već kada naučimo da toj ljubavi vjerujemo, da se oslonimo i da pritom ne izgubimo sebe.

Dugo sam vjerovala da je ljubav nešto što se čuva trudom, razumijevanjem, strpljenjem i neprestanim davanjem.

Ako nešto ne funkcioniše, pokušavaš još malo. Ako se neko udalji, tražiš način da ponovo uspostaviš bliskost. Ako nastane problem, preuzimaš odgovornost, objašnjavaš, popravljaš, razumiješ i pokušavaš pronaći put do druge osobe.

I tako, gotovo neprimjetno, možeš provesti godine pokušavajući sačuvati odnos, a da pritom sve manje primjećuješ koliko si udaljena od sebe.

Danas znam da ljubav i bliskost nisu isto što i stalno dokazivanje ljubavi.

Znam i da nije dovoljno željeti bliskost. Potrebno je naučiti je živjeti.

Kada navikneš da sve možeš sama

Postoje životne okolnosti koje nas nauče da budemo snažni i onda kada bismo najradije imali nekoga ko će nas samo zagrliti.

Naučimo da ne tražimo previše. Da ne opterećujemo druge. Da svoje potrebe odložimo za neko bolje vrijeme. Da budemo odgovorni, razumni, dostupni i spremni da pomognemo.

Vremenom nam takav način života postane toliko poznat da zaboravimo da postoji i drugačiji način.

Način u kojem ne moramo sve držati pod kontrolom.

U kojem ne moramo uvijek znati odgovor.

U kojem možemo reći da smo umorni, da nam je teško, da ne znamo šta dalje i da nam je potrebna podrška.

I upravo tu počinje jedno od najvažnijih učenja u odnosima - dozvoliti sebi da budemo oslonjeni na nekoga.

Jer jedno je biti sposoban/na da sve uradiš sam/a, a sasvim drugo vjerovati da ne moraš.

Bliskost počinje onda kada prestanemo da se skrivamo

Dugo sam mislila da je za dobar odnos potrebno mnogo razumijevanja druge osobe.

Danas znam da je jednako važno koliko razumijem sebe.

Koliko poznajem svoje potrebe, strahove, granice i načine na koje reagujem kada se osjetim ugroženo, zanemareno ili neshvaćeno.

Da li se povlačim?

Da li počinjem objašnjavati više nego što je potrebno?

Pokušavam li kontrolisati situaciju?

Preuzimam li odgovornost i za ono što nije moje?

Da li se prilagođavam kako bih izbjegla konflikt, čak i kada time iznevjerim sebe?

To nisu pitanja na koja uvijek možemo odgovoriti odmah. Ali jesu pitanja koja nas vraćaju sebi.

Jer emocionalna bliskost ne nastaje tako što drugoj osobi pokažemo samo svoje lijepe, jednostavne i prihvatljive dijelove.

Ona nastaje kada možemo biti iskreni, ranjivi, nesavršeni i autentični, bez potrebe da se neprestano dokazujemo.

I kada istovremeno učimo da drugu osobu vidimo kao zasebno biće, sa njenim potrebama, granicama i slobodom.

Bliskost nije stapanje dvije osobe u jednu.

Bliskost je prostor u kojem ima mjesta za oboje.

Kako izgleda ljubav u kojoj se osjećamo sigurno?

Danas, kada pogledam svoj život i odnos u kojem živim, sve više razumijem koliko je dragocjeno imati nekoga ko ne pokušava upravljati mojim izborima.

Nekoga ko je vidio moje različite životne faze, moje snage i moje slabosti, moje strahove, promjene i odluke.

I ostao.

Nekoga ko ne preispituje svaku moju želju, ko ne traži da umanjujem svoje snove i ko ne doživljava moj lični rast kao prijetnju našem odnosu.

Nekoga ko može stati uz mene čak i kada moj put ne razumije do kraja, jer vjeruje u mene.

To je za mene jedan od najdubljih oblika ljubavi.

Nije sve uvijek jednostavno. Nekada nam se mišljenja razlikuju ili nailazimo na izazove.

A tada nastupa povjerenje.

A povjerenje mi daje mogućnost da spustim odbranu, da ne moram sve unaprijed predvidjeti i da ne moram svaku odluku braniti.

Mogu biti svoja.

Mogu rasti, mijenjati pravac.

Mogu krenuti prema novom snu, znajući da ljubav ne mora biti mjesto na kojem ću se zaustaviti, već mjesto iz kojeg ću imati hrabrosti da nastavim.

Mir je kada ne moraš da se odričeš sebe da bi bila voljena.

Ali šta ako ne znamo da primimo takvu ljubav?

Ovdje dolazimo do dijela o kojem se mnogo manje govori.

Jer, mi svim srcem možemo željeti zdrav odnos, partnera koji nas poštuje, podržava i voli, a da nam istovremeno bude teško da se u takvom odnosu opustimo.

Naviknuti smo na stalnu pripravnost, na rješavanje problema, na predviđanje tuđih reakcija i na osjećaj da sve zavisi od nas.

I kada se pojavi neko ko nam ne traži da se borimo za svoje mjesto, možemo se zateći kako i dalje pokušavamo sve držati pod kontrolom.

Zato bliskost nije samo pitanje izbora partnera.

Ona je i pitanje našeg unutrašnjeg odnosa prema ljubavi.

Da li vjerujem da mogu biti voljena i kada nisam korisna?

Mogu li primiti pomoć bez osjećaja da nekome nešto dugujem?

Da li mogu izraziti potrebu bez straha da ću biti previše?

Mogu li reći ne, a da ne osjećam krivicu?

Da li mogu dopustiti drugome da bude uz mene, a da ne preuzmem odmah sve nazad?

Ovo su duboka učenja. Ne mijenjaju se jednom odlukom, jednim razgovorom ili obećanjem da ćemo od sada drugačije.

Mijenjaju se kroz svjesnost, iskustvo, nove izbore i svakodnevnu praksu.

I kroz nježnost prema sebi dok učimo.

Bliskost sa sobom temelj je bliskosti sa drugima

Ne vjerujem više u odnose u kojima moramo nestajati da bismo pripadali.

Ne vjerujem u ljubav koja od nas traži da se odreknemo svojih potreba, želja, snova i identiteta.

Ali isto tako znam da nije dovoljno samo reći da želimo drugačiji odnos.

Potrebno je pogledati šta u nama još uvijek bira poznato, čak i kada nas to poznato iscrpljuje.

Potrebno je prepoznati obrasce koje ponavljamo, granice koje ne postavljamo, potrebe koje prećutkujemo i dijelove sebe koje smo naučili skrivati.

I početi drugačije.

Ne preko noći.

Nego malim, svjesnim koracima.

Jer bliskost nije vještina koju jednom savladamo i više nikada ne moramo učiti. Ona se razvija zajedno s nama, kroz različite životne faze, odnose, izazove i promjene.

I zato danas znam da je jedno od najvažnijih pitanja koje sebi mogu postaviti:

Kako mogu biti bliska s nekim, a da pri tome ostanem bliska sa sobom?

Umijeće bliskosti - jer se bliskost uči

Nisam do ovoga došla slučajno.

I sama sam učila šta znači biti bliska, kako prepoznati vlastite obrasce u odnosima, kako postaviti granicu, kako prestati davati preko svojih mogućnosti i kako dozvoliti sebi da primim ono što mi se pruža.

Učila sam da ljubav ne moram zaslužiti neprestanim dokazivanjem.

Da ne moram uvijek biti ona koja razumije, spašava, popravlja i nosi.

Da mogu biti i ona koja prima, kojoj je potrebna podrška i koja se ponekad jednostavno prepusti.

Zato sam kreirala program Umijeće bliskosti.

To je prostor za dublje razumijevanje sebe u odnosima, bliskosti, granicama i načinu na koji dajemo i primamo ljubav.

Kroz ovaj proces želim da prepoznamo šta nas udaljava od bliskosti, koje obrasce ponavljamo i gdje imamo priliku da napravimo drugačiji izbor.

Ne obećavam čarobno rješenje za sve odnose.

Vjerujem u svjestan rad, ličnu odgovornost i promjene koje postaju dio našeg svakodnevnog života.

Jer cilj nije samo da nam bude lakše u jednom trenutku, nego da naučimo živjeti drugačije.

Ako osjećaš da je vrijeme da se posvetiš sebi i načinu na koji gradiš odnose, pozivam te da saznaš više o programu Umijeće bliskosti ovdje.

Možda je upravo ovo prostor u kojem ćeš početi učiti ono što ti je cijelog života nedostajalo - kako da budeš blizak/bliska sa drugima, a da nikada više ne napuštaš sebe.

Jer ljubav nije gubitak sebe.

Ljubav je prostor u kojem oboje možete biti svoji.

Podijelite blog