Svi misle da ja mogu sve. A ja sam umorna od toga da uvijek moram moći.
Postoji jedna uloga koju sam toliko dugo nosila da sam gotovo zaboravila da je uloga.
Uloga one koja može, koja će završiti, koja će se snaći i neće odustati.
Koja će pronaći rješenje čak i kada ga niko drugi ne vidi.
Kada nešto treba, zovu mene. Kada nastane problem, računaju na mene. Kada je teško, očekuje se da ću izdržati.
I izdržim.
Organizujem. Preuzmem. Pomognem. Završim. Nastavim.
Čak i kada sam umorna. Čak i kada nemam prostora. Čak i kada mi se cijelo tijelo opire.
A onda dođe trenutak u kojem više ne znam šta mi je teže - sve što nosim ili činjenica da se od mene podrazumijeva da to mogu nositi.
Svi misle da ja mogu sve. A ja sam samo umorna od toga da uvijek moram moći.
Kada sposobnost postane obaveza
Volim svoju odgovornost. Volim kada mogu doprinijeti, pomoći, stvoriti, riješiti nešto što je važno.
Problem nastaje kada moja sposobnost postane tuđe očekivanje, a zatim i moje vlastito pravilo.
Kada više ne pitam sebe imam li snage, nego samo šta još treba uraditi.
Kada odmor odgađam dok sve ne završim, a sve nikada nije završeno.
Kada mi je lakše da preuzmem nego da objasnim da ne mogu.
Kada se osjećam krivom dok sjedim, a istovremeno sanjam o tome da me niko ništa ne pita.
Tada više ne živim samo iz svojih potreba i želja. Živim i iz stalne pripravnosti da budem dostupna.
I često tek kada se iscrpim shvatim koliko sam dugo sebe stavljala na posljednje mjesto.
Tijelo koje stalno mora biti spremno
Tijelo ne živi odvojeno od načina na koji organizujem svoj život.
Kada sam dugo u režimu obaveza, odgovornosti i stalnog odgovaranja na tuđe potrebe, napetost može postati toliko uobičajena da je više i ne primjećujem.
Ramena su podignuta. Vilica je stegnuta.
Disanje plitko, a stomak zategnut.
Čelo namršteno čak i kada nema neposrednog razloga.
Teško mi je da sjedim mirno jer u glavi već pravim spisak onoga što još moram uraditi.
Legnem, ali ne odmaram. Tijelo je u krevetu, a misli i dalje rade.
Ponekad se budim umorna. Ponekad me i najmanji zahtjev iznervira. Ponekad mi treba tišina, ali ni u tišini ne uspijevam da se opustim.
I onda se dodatno kritikujem.
Zašto sam nervozna? Zašto nemam strpljenja? Zašto mi je teško da se pokrenem?
Zašto mi treba toliko vremena da se oporavim od običnog dana?
A možda je vrijeme da prestanem postavljati sebi pitanje kako da izdržim još više i počnem slušati šta mi tijelo već dugo govori.
Umor nije uvijek znak da mi nedostaje snage. Ponekad je znak da je predugo trošim bez dovoljno prostora za sebe.
Kako prepoznajem da sam preuzela previše?
Ne prepoznajem to uvijek po velikim slomovima.
Često se prvo pojavi nešto sasvim malo.
Ne odgovara mi se na poruke. Smeta mi zvuk telefona.
Osjećam otpor prema pozivu osobe koju volim.
Odlažem ono što je samo moje, dok tuđe obaveze završavam bez razmišljanja.
Ne mogu da se sjetim kada sam posljednji put nešto radila bez cilja ili roka.
Kada me neko pita šta želim, odgovorim: "Svejedno mi je."
Kada imam slobodno vrijeme, ne znam šta bih s njim.
Kada mi neko ponudi pomoć, automatski kažem: „Ma mogu ja.“
Ovo su trenuci u kojima želim da zastanem.
Jer nije svaka moja obaveza zaista moja odgovornost. Nije svaki tuđi zahtjev moj zadatak. I nije svako moje "mogu" isto što i "želim".
Ponekad kažem "mogu" samo zato što sam navikla da nemam drugu opciju.
Zašto mi je teško da kažem: "Ne mogu"?
Zato što sam možda kroz život naučila da se vrijednost dokazuje korisnošću.
Da sam dobra kada pomažem, pouzdana kada ne odustajem i vrijedna ljubavi kada ne opterećujem druge svojim potrebama.
Da je lakše biti ona na koju svi mogu računati nego ona koja nekada mora zatražiti oslonac.
A iza toga se često krije strah.
Strah da ću nekoga razočarati.
Da će se neko naljutiti, smatrati me sebičnom.
Da će se sve raspasti ako ja ne preuzmem.
Zato nastavljam.
Čak i kada više nemam odakle da dam.
Ali želim da naučim nešto drugačije - moja vrijednost ne zavisi od toga koliko sam danas uradila za druge.
Ne moram biti korisna da bih bila važna, niti dostupna da bih bila voljena.
Ne moram sve držati pod kontrolom da bih bila sigurna.
Kako počinjem da mijenjam ovaj obrazac?
Ne počinjem tako što ću napraviti još jedan veliki plan i dodati sebi deset novih zadataka.
Počinjem tako što ću u svakodnevnim situacijama napraviti malo drugačiji izbor.
Prvo: zastanem prije nego što kažem "mogu".
Dajem sebi nekoliko trenutaka da provjerim imam li zaista prostora, vremena i snage. Ne odgovaram automatski. Ne preuzimam obavezu samo zato što sam je sposobna završiti.
Drugo: učim da kažem "ne mogu sada".
Ne moram svaki put imati dugačko objašnjenje. Mogu reći da nemam kapacitet, da mi treba odmor ili da to ne mogu preuzeti. Tuđe razočaranje nije dokaz da sam uradila nešto pogrešno.
Treće: prestajem čekati da sve bude završeno da bih odmorila.
Odmor nije nagrada za obavljen posao. On je potreba koju imam i dok obaveze postoje. Učim da napravim prostor za njega prije nego što me iscrpljenost zaustavi.
Četvrto: dozvoljavam drugima da preuzmu svoj dio.
Ne uskačem odmah da popravim, organizujem ili završim. Ne oduzimam drugima priliku da budu odgovorni tako što ću sve uraditi umjesto njih.
Peto: vraćam pažnju u tijelo.
Primjećujem kako dišem, gdje sam stegnuta i šta mi je potrebno. Nekada je to šetnja. Nekada nekoliko minuta bez telefona. Nekada raniji odlazak na spavanje. Nekada razgovor. Nekada pomoć koju sam dugo odgađala da zatražim.
To nisu veliki preokreti.
To su mali svakodnevni trenuci u kojima prestajem da se napuštam.
Ne želim više da budem jaka po svaku cijenu
Dugo sam mislila da je snaga u tome da mogu izdržati sve.
Danas učim da je snaga i u tome da prepoznam kada je dosta.
Da ne čekam da se slomim kako bih sebi dozvolila predah.
Da ne moram dokazivati koliko mogu i da mogu tražiti pomoć, osloniti se na nekoga, odustati od onoga što nije moje i ostaviti nešto za sutra.
Ne želim da izgubim svoju sposobnost.
Želim da prestanem da je koristim protiv sebe.
Jer postoji razlika između života u kojem mogu mnogo i života u kojem moram sve.
Ne želim više da budem osoba koja može sve. Želim da budem osoba koja smije da bira šta će, a šta neće.
I kada danas osjetim umor, želim prvo da ga čujem, a ne da ga nadjačam.
Da pitam sebe šta mi treba, pa da napravim prostor.
Da dopustim sebi da budem čovjek, a ne stalno dostupno rješenje za sve oko sebe.
Ako se u ovom tekstu prepoznaješ, zastani danas uz jedno pitanje:
Šta bi se promijenilo kada bih prestao/la da dokazujem koliko mogu i počeo/la da poštujem ono što mi je potrebno?
Ne moraš odmah promijeniti cijeli život.
Počni od jednog "ne mogu".
Jednog prihvatanja pomoći.
Jednog odmora bez opravdanja.
Jednog izbora u kojem sebe nećeš ponovo ostaviti za kraj.
Polje prisustva - prostor da čuješ sebe
U radu kroz Polje prisustva zastajemo upravo na mjestima na kojima si se navikao/la da funkcionišeš, a prestao/la da osluškuješ sebe.
Kroz intuitivno očitavanje polja, prepoznavanje obrazaca i individualne smjernice istražujemo gdje trošiš svoju energiju, šta te drži u stalnoj pripravnosti i gdje preuzimaš odgovornosti koje ti ne pripadaju.
Polje prisustva nije još jedna obaveza koju treba da ispuniš. To je prostor da zastaneš, bolje upoznaš sebe i jasnije vidiš šta ti je potrebno za drugačiji izbor.
Ako osjećaš da je vrijeme da prestaneš samo izdržavati i počneš živjeti u većem skladu sa sobom, pozivam te u individualnu sesiju Polje prisustva.
Ne moraš sve sam/a.
Ne moraš sve odmah.
I ne moraš uvijek moći.
Dovoljno je da počneš biti uz sebe.
Podijelite blog
