Godinama slušaš da si drugačija.
Preosjetljiva. Nervozna. Teška. Komplikovana.
Da od svega praviš problem, previše osjećaš i reaguješ.
Da si „svakakva“.
I onda, poslije dovoljno ponavljanja, počneš vjerovati.
Ne samo da povjeruješ u tuđe riječi.
Počneš ih koristiti kao ogledalo kroz koje gledaš sebe.
Prije nego što nešto kažeš, već se pitaš da li si pretjerala.
Prije nego što osjetiš ljutnju, pokušavaš je sakriti.
Prije nego što postaviš granicu, počinješ da se izvinjavaš.
Prije nego što priznaš da te nešto povrijedilo, već tražiš način da objasniš kako si ti kriva za vlastitu reakciju.
Tako polako počinješ da živiš protiv sebe.
Kada pokušavaš da ne budeš ono što jesi
Ako godinama slušaš da si nervozna, počneš nadzirati vlastitu nervozu.
Pratiš ton glasa. Izraz lica. Brzinu odgovora. Pokrete. Pogled.
Svaku emociju.
Pokušavaš da budeš dovoljno mirna da nikome ne zasmetaš.
Dovoljno tiha da te ne proglase teškom, blaga da ne izazoveš komentar i prilagođena da konačno čuješ:
„E, sad si dobra.“
Ali u tebi se u tom trenutku događa nešto sasvim drugo.
Jedan dio tebe osjeća ono što osjeća.
Drugi dio ga odmah zaustavlja.
Jedan dio zna da je povrijeđen.
Drugi mu govori da nema pravo na to.
Jedan dio želi da kaže istinu.
Drugi ga ućutkuje jer se boji kako će izgledati.
I tako nastaje unutrašnji konflikt.
Ne reaguješ samo na ono što se događa spolja.
Reaguješ i na vlastiti pokušaj da ne reaguješ.
To iscrpljuje.
To stvara napetost.
To može učiniti da postaneš još osjetljivija, još nemirnija i još udaljenija od sebe.
A onda neko kaže:
„Jesam li ti rekao kakva je?“
I dobiješ potvrdu za etiketu koju si godinama pokušavala da demantuješ.
Nije svaka osjetljivost problem
Hipersenzibilnost ne znači da je sa mnom nešto pogrešno.
Može značiti da intenzivno doživljavam prostor, ljude, tonove, promjene, neizgovorene poruke i vlastite unutrašnje reakcije.
Može značiti da brzo primijetim ono što drugi preskoče.
Da mi treba više vremena za obradu utisaka.
Da me buka, pritisak, konflikt ili neusklađenost mogu snažno pogoditi.
Ali kada godinama pokušavam da budem manje osjetljiva, moja osjetljivost više nema gdje da se smjesti.
Tada se ono što je prirodno pretvara u napetost.
Ono što je trebalo biti signal postaje sumnja u sebe, a ono što je trebalo biti unutrašnje znanje postaje stalno preispitivanje.
I počinjem da se ponašam onako kako su me opisivali.
Ne zato što su bili u pravu.
Nego zato što sam, pokušavajući da dokažem da nisu, prestala da budem uz sebe.
Najopasnija etiketa je ona koju počneš izgovarati svojim glasom
U jednom trenutku više ti niko ne mora reći da si nervozna.
Sama sebi to govoriš.
„Opet pretjerujem. Opet sam komplikovana. Opet sam sve pokvarila. Sa mnom je teško. Moram da se smirim. Moram da budem drugačija.“
I svaki put kada tako razgovaraš sa sobom, udaljavaš se od onoga što se stvarno događa.
Umjesto da pitaš:
„Šta me je upravo povrijedilo?“
pitaš:
„Šta nije u redu sa mnom?“
Umjesto da čuješ:
„Ovo mi je previše.“
čuješ:
„Ja sam previše.“
Umjesto da prepoznaš:
„Ovdje se moje granice pomjeraju.“
zaključiš:
„Ja sam problem.“
Tu se vraćam sebi.
Ne tako što ću svima dokazati da nisam nervozna ili što ću postati savršeno smirena.
Ne tako što ću konačno zaslužiti tuđe odobravanje.
Vraćam se sebi tako što počinjem upoznavati ono što jesam prije nego što sam naučila kako me drugi vide.
Šta ako moja reakcija pokušava nešto da mi kaže?
Danas želim da zastanem prije nego što sebe nazovem nervoznom.
Šta se zapravo dogodilo?
Šta sam osjetila?
Šta je moje tijelo registrovalo?
Jesam li umorna, preplavljena, povrijeđena, uplašena?
Jesam li predugo ćutala ili pristala na nešto što nisam željela?
Jesam li pokušala da budem prihvatljiva dok sam iznutra govorila „ne“?
Ovo nije poziv da svaku reakciju opravdam.
Odgovornost ostaje moja.
Ako povrijedim nekoga, mogu to priznati, ako i pretjeram, mogu se vratiti i popraviti odnos.
Ako pogriješim, mogu učiti.
Ali odgovornost nije isto što i samoodricanje.
Mogu preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, a da ne prihvatim tuđu definiciju svoje ličnosti.
Mogu reći:
„Ovo je bila moja reakcija. Ovo nisam cijela ja.“
Stajati iza sebe znači prestati se napuštati
Stati iza sebe ne znači uvijek biti glasna i dokazivati se ili ulaziti u svaki konflikt.
Ponekad znači priznati sebi da nešto nije u redu, otići iz razgovora u kojem se stalno objašnjavaš, reći: „Ne mogu sada.“
Ponekad znači prestati da se smiješ kada ti nije do smijeha i pustiti druge da imaju svoje mišljenje bez toga da ga pretvoriš u presudu o sebi.
Jer ljudi će imati predstave o tebi.
Neko će tvoju osjetljivost nazvati nervozom.
Nekome će tvoja granica biti hladnoća.
Neko će tvoju direktnost nazvati bezobrazlukom.
Neko će tvoju tišinu nazvati čudnoćom.
To nije uvijek dokaz da si pogriješila.
Ponekad je samo dokaz da te neko gleda kroz vlastiti okvir.
Svaki dan ponovo biram sebe
Upoznati sebe nije jednokratna odluka.
To je svakodnevni odnos.
Danas učim kako se ponašam kada sam umorna.
Sutra primijetim šta se događa kada me neko pritisne.
Prekosutra prepoznam gdje sam rekla „da“, a cijelo tijelo je govorilo „ne“.
Polako učim razliku između svoje stvarne reakcije i reakcije koja nastaje dok pokušavam da budem prihvatljiva.
Učim da ne moram svaku emociju odmah utišati, da ne moram sebe smanjiti da bi drugima bilo udobnije.
Učim da moja osjetljivost zaslužuje razumijevanje, granice i brigu.
I učim nešto presudno:
Ne moram svima biti po volji da bih bila u miru sa sobom.
Danas više ne želim da živim kao dokaz protiv tuđih riječi.
Ne želim da provedem život pokušavajući da pokažem da nisam ona kakvom su me opisali.
Želim da upoznam ko jesam kada prestanem da se branim od tuđih etiketa.
Ko sam kada ne pokušavam da budem manje, kada ne nadgledam svaku svoju emociju?
Ko sam kada sebi vjerujem dovoljno da zastanem, osjetim i izaberem kako ću odgovoriti?
Tu počinje povratak u odnos sa sobom u kojem više ne igram protiv sebe.
Moja osjetljivost nije moj neprijatelj.
Moja reakcija nije cijela moja ličnost.
Tuđe mišljenje nije moja konačna istina.
I svaki dan imam novu priliku da se upoznam, stanem iza sebe i ponovo izaberem sebe.
Bez obzira na sve druge.
I sve drugo.
Polje prisustva
U Polju prisustva zastajemo upravo na tom mjestu: između onoga što osjećaš, onoga što si naučila da misliš o sebi i onoga što je zaista tvoje.
Ne dolazimo da utišamo tvoju prirodu.
Dolazimo da je upoznamo.
Da prepoznamo gdje si se udaljila od sebe, čujemo šta tijelo pokušava reći i odvojimo vlastitu istinu od tuđih etiketa.
I da napraviš prostor za izbor koji više ne dolazi iz straha da ćeš nekome zasmetati.
Vrijeme je da prestaneš da se popravljaš prema tuđoj slici.
Vrijeme je da upoznaš sebe.
Podijelite blog
