O jednom snu, o tijelu koje se ukoči pred opasnošću i o životu koji ponekad prođe dok čekamo da se osjetimo dovoljno sigurnima.

Noćas sam sanjala zmiju.

Sjedim negdje u prirodi, na travi. Ispred mene se igraju djeca. Sve djeluje mirno, jednostavno, gotovo bezazleno. Posmatram ih, a onda oni primijete zmiju.

Obmotaju je štapom, pokušavaju da je sklone od sebe i u jednom trenutku je bace. Zmija pada neposredno pored mene.

Tada pokušavam da ustanem.

Ne mogu.

Pokušavam da pobjegnem.

Ne mogu.

Pokušavam da pozovem pomoć. U glavi mi je ime osobe čiju pomoć želim, ali glas ne izlazi.

Budim se sa jezivim osjećajem.

Zmija je za mene i u stvarnom životu veliki strah. Zato ovaj san ne doživljavam kao neku lijepu simboliku koju treba na silu pretvoriti u poruku o transformaciji. Za mene je zmija u tom trenutku bila opasnost. A moje tijelo je reagovalo onako kako tijelo ponekad reaguje kada se osjeti ugroženo.

Ukočilo se.

I upravo tu počinje moje razmišljanje.

Ne o zmiji.

O strahu.

Koliko puta u životu pokušavam da ustanem, a ne mogu?

Postoje strahovi koji se jasno vide.

Strah od bolesti, gubitka, od samoće. Strah od novog početka, od nepoznatog, od toga da ćemo pogriješiti, biti odbačeni, razočarati nekoga ili ostati bez onoga što smo dugo gradili.

A postoje i oni koje smo toliko dugo nosili da smo ih počeli doživljavati kao normalan dio sebe.

Strah da kažem ne, da postavim granicu, da napustim odnos u kojem više ne cvjetam.

Strah da se odmorim bez opravdanja, da izaberem sebe, a da neko drugi zbog toga bude nezadovoljan, da kažem šta zaista osjećam.

Strah da krenem u nešto što dugo želim, jer tada više ne mogu da se sakrijem iza pripreme, čekanja i novih razloga za odlaganje.

I tako prođe dan.

Pa još jedan.

Učim, razmišljam, analiziram, planiram, pokušavam da pronađem pravi trenutak.

A negdje duboko u meni postoji ono mjesto koje i dalje čeka da se osjeti dovoljno sigurno da bi napravilo prvi korak.

Kao u mom snu.

Želim da ustanem.

Ali ne mogu.

Strah me ponekad štiti. A ponekad me zadržava.

Ne želim da svoj strah proglasim neprijateljem.

Strah ima svoju svrhu. U stvarnoj opasnosti može me upozoriti, zaštititi i pomoći mi da reagujem. Ne moram da ga ignorišem, nadjačavam ili dokazujem sebi da sam hrabra.

Ali postoji razlika između straha koji me upozorava na opasnost i straha koji počinje da upravlja mojim životom.

Kada zbog njega prestanem da govorim, ostajem tamo gdje me boli, odustajem od bliskosti prije nego što joj uopšte dam priliku.

Kada zbog njega prihvatam tuđe ponašanje koje me iscrpljuje, ne tražim pomoć ili uvijek biram ono poznato, čak i kada me to poznato više ne čini dobro.

Tada se više ne pitam samo: „Čega se plašim?“

Pitam se:

Šta moj strah trenutno odlučuje umjesto mene?

Šta sve propuštam dok čekam da strah nestane?

Dugo sam vjerovala da ću, kada dovoljno osvijestim, naučim, razumijem i izliječim ono što me boli, konačno moći da živim bez straha.

Danas znam da život ne počinje tek kada strah nestane.

Počinje onda kada naučim da ga prepoznam, da ga čujem i da ne prepustim cijeli svoj život njegovim odlukama.

Jer koliko sam puta propustila nešto lijepo zato što sam unaprijed očekivala bol?

Koliko sam puta prećutala ono što mi je bilo važno jer sam se plašila posljedica?

Ostala u pretjeranom davanju, u obavezama, u ulozi osobe koja sve može, zato što me bilo strah da ću, ako stanem, razočarati druge?

Odložila odmor, radost, kreativnost, bliskost ili novi početak jer je u meni postojao glas koji je govorio:

„Još nije vrijeme.“

„Nisi spremna.“

„Sačekaj da sve bude pod kontrolom.“

„Ne rizikuj.“

„Nemoj da se izlažeš.“

A šta ako nikada neću imati potpunu sigurnost?

Šta ako će uvijek postojati nešto što ne znam, nešto što ne mogu kontrolisati, nešto što može da me zaboli?

Da li to znači da treba da prestanem da živim?

Ne.

Znači da moram da naučim da razlikujem stvarnu opasnost od unutrašnjeg alarma koji se uključuje i onda kada ispred mene nije ono čega se nekada davno jesam plašila.

A šta sve dopuštam dok pokušavam da izbjegnem ono čega se bojim?

Ovo pitanje mi je još teže.

Jer strah ne utiče samo na ono što ne radim.

On utiče i na ono što dopuštam.

Dopuštam da drugi govore umjesto mene jer se plašim konflikta, da moje potrebe čekaju jer se plašim da ću biti proglašena sebičnom, da me tuđa očekivanja vode jer se plašim da ću izgubiti nečiju ljubav ako prestanem da budem ono što im treba.

Dopuštam da se iscrpljujem jer se plašim da će se sve raspasti ako ja ne držim sve konce u svojim rukama i da mi dani budu ispunjeni obavezama, a da u njima nema dovoljno mene.

I onda se pitam zašto sam umorna.

Zašto sam udaljena od sebe.

Zašto mi je teško da osjetim radost i zašto mi je tijelo nemirno čak i kada konačno sjednem.

Ponekad ne živim ono što zaista želim, nego ono što sam naučila da je najbezbjednije.

A najbezbjednije nije uvijek isto što i najbolje za mene.

Kada se tijelo ukoči, ne treba mi još jedan zahtjev da budem jaka

U mom snu pokušavam da ustanem, ali tijelo ne sarađuje.

Ne mogu da ga ubijedim, da mu održim predavanje o hrabrosti niti da mu kažem da nema razloga za strah.

Ono reaguje.

I to me podsjeća na nešto što često zaboravimo: kada se u nama aktivira snažan strah, nije uvijek dovoljno da sebi kažemo „samo uradi“.

Nekada je prvi korak da zastanem i prepoznam šta se događa.

Da osjetim stopala, pogledam oko sebe, primijetim da sam sada ovdje.

Da udahnem onoliko koliko mi prija.

Da ne zahtijevam od sebe da odmah riješim sve.

Da potražim podršku, napravim jedan mali pokret prema sebi.

Jer iscjeljivanje za mene nije još jedan zadatak u kojem moram da budem uspješna.

To je učenje da ostanem uz sebe i onda kada se u meni pojavi strah.

I da iz tog mjesta, korak po korak, ponovo počnem da biram.

Šta se dešava kada čekam da neko drugi dođe i spasi me?

U snu mi je u glavi ime osobe od koje očekujem pomoć.

Želim da pozovem pomoć, ali glas ne izlazi.

Neću tom detalju pripisivati jedno konačno značenje. Ali on me je naveo da se zapitam koliko puta u životu čekam da neko drugi učini ono što ja sama još uvijek ne uspijevam da učinim za sebe.

Da postavi granicu, kaže da je dosta, prepozna da sam umorna i dozvoli mi da odmorim.

Da potvrdi da imam pravo na svoje potrebe i zaštiti me od onoga što me povređuje.

Ponekad je podrška zaista neophodna. Nije slabost tražiti pomoć. Nije slabost osloniti se na nekoga. Nije slabost priznati da ne mogu sve sama.

Ali postoji razlika između toga da prihvatim podršku i toga da svoj život stavim na čekanje dok neko drugi ne dođe da ga promijeni.

I zato danas želim da se pitam:

Gdje još uvijek čekam dozvolu da uradim ono što već duboko u sebi znam da mi je potrebno?

Gdje znam da treba da kažem ne, ali čekam da se druga osoba složi?

Gdje znam da mi treba odmor, ali čekam da sve obaveze nestanu?

Gdje znam da želim novi početak, ali čekam da me strah napusti?

Gdje znam da mi treba pomoć, ali mi je teško da izgovorim tu jednostavnu rečenicu?

„Treba mi pomoć.“

Možda je to jedan od najvažnijih glasova koje učim da vratim sebi.

Ne moram da pobijedim strah da bih napravila prvi korak

Danas ne želim da budem žena koja se nikada ne plaši.

Želim da budem žena koja prepoznaje kada je strah stvarno upozorenje, a kada je stari obrazac koji pokušava da me zadrži u poznatom.

Želim da primijetim kada se moje tijelo zatvara.

Kada zadržavam dah, odlažem razgovor, automatski kažem „može“, iako u meni sve govori „ne mogu“.

Kada biram tuđi mir po cijenu vlastitog i odustajem od nečega što mi je važno prije nego što sam mu dala priliku.

I želim da se tada ne napadnem.

Ne želim da sebi kažem da sam slaba, nedovoljno osviještena ili da sam ponovo sve pokvarila.

Želim da zastanem.

Da se pitam šta mi je potrebno i da prepoznam šta je u mojoj moći.

Da napravim jedan mali, stvaran korak.

Nekada je taj korak razgovor.

Nekada je odmor, a nekada je granica.

Nekada je odluka da više ne ostajem u situaciji koja me povređuje.

A nekada je samo to da priznam sebi:

„Da, plašim se. I ipak želim da budem uz sebe.“

Šta ako danas pogledam svoj život kroz jedno novo pitanje?

Ne moram odmah da znam sve odgovore.

Ali mogu da počnem.

Mogu da pogledam gdje me strah zaustavlja, šta zbog njega propuštam.

Mogu da pogledam šta dopuštam, iako duboko u sebi znam da mi više ne prija.

Mogu da se zapitam šta bih izabrala kada ne bih morala da zadovoljim svačija očekivanja.

I mogu da se pitam:

Kakav bi moj život bio kada bih prestala da čekam da se osjećam potpuno sigurno i počela da gradim sigurnost u odnosu sa sobom?

Ne mislim na to da zanemarim opasnost, da se izložim onome što mi šteti ili da nasilno pomjeram svoje granice.

Mislim na to da polako učim da budem prisutna uz sebe.

Da ne bježim od svake neprijatnosti.

Da ne preuzimam svaku obavezu iz straha.

Da ne ćutim svaki put kada se bojim tuđe reakcije.

Da ne odustajem od života samo zato što ne mogu unaprijed da garantujem njegov ishod.

Jer život koji čekam da počne kada strah nestane možda nikada neće doći.

A život koji mogu početi da živim danas - u jednom razgovoru, jednom odmoru, jednoj granici, jednom iskrenom priznanju sebi - već je ovdje.

Ako osjećaš da te strah dugo vodi, možeš da počneš od sebe

Kroz Polje prisustva stvaram prostor u kojem zastajemo, osluškujemo i posmatramo ono što se u tebi događa.

Ne dolazim da ti kažem čega treba da se plašiš niti da umjesto tebe donosim odluke.

Dolazim da zajedno pogledamo ono što se pokazuje u tvom unutrašnjem prostoru, da prepoznamo teme koje traže pažnju i da pronađemo način da se vratiš sebi sa više prisutnosti.

Kroz sesiju možemo otvoriti prostor za pitanja poput:

• Gdje trenutno osjećam unutrašnju blokadu?

• Šta me zaustavlja u kretanju prema onome što mi je važno?

• Koje emocije i obrasci traže da ih prepoznam?

• Gdje je vrijeme da postavim granicu, odmorim ili potražim podršku?

• Koji mali korak mogu napraviti prema sebi?

Polje prisustva nije zamjena za medicinsku, psihološku ili drugu stručnu pomoć kada ti je potrebna. Ono je prostor dodatne pažnje, ličnog uvida i povezivanja sa sobom.

Ako osjećaš da je vrijeme da prestaneš da živim samo prema onome čega se plašiš, možeš da počneš jednim susretom sa sobom.

Ako osjećaš da je ovo tema koja te dodiruje, čekam te u  Polju prisustva.

Možemo početi tamo gdje se trenutno nalaziš.