Sama sam sebi babica, terapeut i sigurno mjesto: kako se rađam u novi život

Više ne čekam da neko dođe po mene. Ostajem uz sebe dok se rađa žena koja tek postajem.

Mnogo puta u životu imala sam osjećaj da se raspadam.

Sada shvatam - ne raspadam se. Rađam se.

Staro više ne može da me nosi.

Stari način razmišljanja mi je tijesan.

Stari odnosi, uloge, reakcije i načini preživljavanja više ne mogu da budu kuća u kojoj ću živjeti.

I zato boli.

Jer rađanje nije nježno cijelo vrijeme.

Ima u njemu pritiska.

I straha.

Neizvjesnosti i umora.

I onog dubokog osjećaja:

„Ne znam ko sam ako više nisam ona koja sam bila.“

Tu sam.

Uz sebe.

Ne bježim.

Ne pokušavam da zaustavim proces.

Ne tražim nekoga da me izvede iz njega.

Sama sebi postajem babica.

Držim se za sebe dok kroz mene prolazi ono što više ne može ostati isto.

Sama sebi postajem sigurno mjesto

Godinama sam vjerovala da sigurnost dolazi spolja.

Iz nečije prisutnosti, zagrljaja.

Iz odnosa u kojem znam na čemu sam i potvrde da sam voljena.

Iz osjećaja da je sve pod kontrolom.

Danas znam nešto mnogo dublje.

Sigurnost počinje onda kada ne napustim sebe kada mi postane teško.

Kada sam tužna, kada se uplašim ili pogriješim - ostajem.

Kada me neko odbije i ne znam šta dalje - ostajem.

Kada se u meni pojavi nešto što mi se ne sviđa - ne okrećem glavu.

Gledam. Slušam. Dišem. Ostajem.

To je za mene sigurno mjesto.

Nije život bez bola. Ne.

To je odnos sa sobom u kojem ne odlazim od sebe čim zaboli.

Sama sebi postajem terapeut

Ne mislim da sebi zamjenjujem stručnu pomoć.

Mislim na nešto mnogo jednostavnije i dublje:

učim da budem uz sebe dok prolazim kroz vlastiti život.

Učim da ne moram svaki osjećaj odmah popraviti i svaku emociju objasniti.

Ne moram svaki nemir pretvoriti u problem koji treba riješiti.

Mogu stati pored sebe i reći:

„Vidim te.“

„Znam da ti je teško.“

„Neću te požurivati.“

„Ne moraš sada biti jaka.“

„Ne moraš imati odgovor.“

„Proći ćemo kroz ovo zajedno.“

Koliko je drugačiji život kada prestanem razgovarati sa sobom kao sa nekim koga treba popraviti?

Kada prestanem sebe stalno popravljati i počnem sebe slušati?

Tada se nešto mijenja.

Ne nestane bol nužno, ali ja se više ne borim protiv sebe.

I onda osjetim - rađam se

Postoje trenuci kada bukvalno osjetim da se nešto novo u meni rađa.

I nije to ideja ili odluka koju sam napisala u planer.

To je promjena koju osjećam u tijelu.

Kao da se unutrašnji prostor širi.

Kao da nešto što je dugo bilo stisnuto konačno dobija pravo da zauzme svoje mjesto.

Počinjem govoriti drugačije.

Biram drugačije.

Ne objašnjavam se toliko.

Ne pokušavam svima biti razumljiva.

Ne spašavam ono što više nije moje.

Ne držim se za ono što je završilo samo zato što sam se bojala praznine poslije toga.

I najviše od svega:

više ne izdajem sebe da bih zadržala mir spolja.

To je ogroman trenutak.

Jer svaki put kada izaberem sebe, stara verzija mene izgubi dio svoje funkcije.

Ona koja je ugađala, nosila, ćutala.

Ona koja je sve morala razumjeti, vjerovala da mora biti jaka.

Ona koja je čekala dozvolu i koja je svoju vrijednost mjerila kroz to koliko može dati drugima.

Sve te žene su bile potrebne.

Ali ja više ne moram živjeti iz njihovih pravila.

Ne napuštam staru sebe. Zahvaljujem joj.

Ovo mi je važno.

Ne želim ratovati sa sobom kakva sam bila.

Ona me dovela dovde.

Preživjela je ono što tada nije znala drugačije preživjeti.

Nosila je ono što je mislila da mora nositi.

Birala je najbolje što je u tom trenutku umjela.

Zato joj ne dugujem osudu.

Dugujem joj zahvalnost.

Ali zahvalnost ne znači da joj moram predati ostatak svog života.

Mogu je voljeti i ipak izabrati drugačije.

Razumjeti zašto sam nekada ćutala i danas govoriti i zašto sam nekada ostajala i danas otići.

Mogu razumjeti zašto sam se bojala i danas napraviti korak i poštovati sve što sam bila i ipak postati neko koga još nisam upoznala.

Najteži dio novog života je što još nema ime

Tu se često nalazim.

Staro više ne želim.

Novo još potpuno ne poznajem.

I između toga postoji prostor.

Prazan.

Čudan.

Ponekad usamljen.

Ali više ga ne doživljavam kao kaznu.

To je prostor rađanja.

Ne moram odmah znati ko postajem ili imati novu definiciju sebe.

Ne moram svaku promjenu pretvoriti u cilj.

Dovoljno je da budem prisutna.

Da slušam i osjećam.

Da napravim sljedeći istiniti korak.

Jedan.

Pa drugi.

Tako se život mijenja.

Ne u jednom velikom spektakularnom trenutku.

Nego kroz hiljade malih trenutaka u kojima kažem:

„Ovaj put neću napustiti sebe.“

Osjećam kako se rađam i tu sam za taj novi život

Ovo je možda najdublji oblik ljubavi prema sebi koji poznajem.

Ne samo da želim novi život.

Spremna sam biti uz sebe dok se taj život rađa.

Kada me zaboli - tu sam.

Kada me uhvati strah, kada ne znam - tu sam.

Kada se promijenim ili me neko više ne prepoznaje - tu sam.

Kada ja više ne prepoznajem sebe - još uvijek sam tu.

Ne tražim od nove sebe da se rodi odmah.

Dajem joj vrijeme i prostor.

Dajem joj dah i pravo da bude nesavršena.

I onda shvatim:

nisam čekala da se rodim.

Cijelo vrijeme sam učila kako da budem uz sebe dok se rađam.

I možda je to iscjeljenje

Za mene iscjeljenje više nije ideja da jednog dana postanem potpuno mirna, potpuno sigurna, potpuno iscijeljena žena kojoj se ništa ne dešava.

Iscjeljenje je odnos koji imam sa sobom kroz ono što mi se dešava.

Da li ostajem, slušam, da li sebi vjerujem?

Da li mogu podnijeti istinu i priznati da nešto više ne želim?

Da li mogu otići, ostati, pustiti?

Da li mogu biti uz sebe i kada nemam odgovor?

Tu se za mene odvija najveći posao.

Danas sam sebi ono što sam nekada tražila od drugih

Ne savršeno.

Ne uvijek.

Ali sve više.

Postajem sebi mjesto na koje mogu da se vratim.

Postajem sebi ruka koja ne pušta.

Postajem sebi glas koji ne ponižava.

Postajem sebi prostor u kojem mogu udahnuti.

I kada osjetim da se nešto novo u meni pokreće, više se ne pitam kako da to zaustavim.

Sjednem. Slušam.

I kažem:

„Tu sam.“

„Rađaj se.“

„Ja ostajem.“

Jer ovaj novi život ne treba još jednu verziju mene koja će ga kontrolisati.

Trebaju mi prisutnost i povjerenje.

Treba mi hrabrost da ne pobjegnem iz prostora između onoga što sam bila i onoga što postajem.

I zato danas mogu reći:

Sama sam sebi babica.

Sama sebi postajem sigurno mjesto.

I učim biti uz sebe dok se rađa žena koju više ne moram skrivati.