Kako sam prestala da biram između znanja i dara i počela da istražujem svoj vlastiti način spoznaje
Postoje stvari koje mogu objasniti i one koje mogu izmjeriti.
Postoje stvari za koje mogu pronaći studiju, istraživanje, dokaz, mehanizam, uzrok i posljedicu, ali i one koje jednostavno znam prije nego što znam kako znam.
Dugo mi je trebalo da priznam koliko je ova druga rečenica važna u mom životu.
Jer ja sam medicinski radnik. Učila sam da gledam činjenice. Da posmatram, provjeravam.
Da ne donosim zaključke bez osnove i da razlikujem pretpostavku od podatka.
Da vjerujem onome što je moguće potvrditi.
I taj dio mene ne želim odbaciti. Naprotiv. On me naučio disciplini.
Naučio me odgovornosti i tome da budem oprezna sa onim što tvrdim.
Naučio me da ne vjerujem svemu samo zato što zvuči lijepo.
Ali život me je, istovremeno, godinama učio još nečemu.
Da postoje trenuci u kojima znam nešto što nisam zaključila logikom.
Da postoje informacije koje mi dolaze kroz osjećaj, kroz sliku, tjelesnu reakciju ili iznenadnu spoznaju.
Kroz ono što bih teško mogla objasniti riječima.
I dugo sam mislila da moram izabrati.
Znanje ili intuicija.
Razum ili osjećaj.
Ono što mogu dokazati ili ono što ne mogu.
Danas više ne želim da biram.
Ne želim da svoj dar umanjim samo zato što nemam savršen jezik za njega
Ovo je možda najvažnija stvar koju želim reći.
Ne tvrdim da imam sve odgovore niti da razumijem mehanizam svega što se događa.
Ne tvrdim da svaka informacija koju primim mora biti apsolutna istina.
Ali isto tako više ne želim da svoju sposobnost umanjujem samo zato što za nju još nemam jezik koji će svima biti prihvatljiv.
Ja očitavam informacije iz polja.
To je moje iskustvo.
To je ono što sam kroz godine počela prepoznavati.
Ono što istražujem i čemu posvećujem svoj rad.
I ne osjećam više potrebu da se zbog toga izvinjavam.
Ne želim od toga praviti spektakl.
Ne želim nikoga ubjeđivati, niti koristiti velike riječi.
Ne moram ga predstavljati kao nešto što će svako razumjeti.
Ali želim stati iza toga.
Cijelim svojim bićem.
Moj razum nije neprijatelj moje intuicije
Možda je upravo ovdje nastala jedna od najvećih zabluda.
Kao da intuitivna osoba mora biti neko ko odbacuje razum.
Kao da, ako vjerujem svom osjećaju, više ne vjerujem činjenicama.
Kao da moram izabrati jednu stranu.
Ja to ne želim.
Ja želim da moj razum bude prisutan.
Želim svoje obrazovanje, svoju sposobnost analize, iskustvo koje sam stekla kroz godine rada.
Želim disciplinu.
Ali želim i ono drugo.
Onaj tihi sloj percepcije koji mi govori:
„Obrati pažnju ovdje.“
Ne znam uvijek odmah zašto.
Ne znam uvijek kako bih to objasnila.
Ali sam naučila da ga ne moram automatski odbaciti.
Mogu ga poslušati.
Mogu istražiti, provjeriti gdje me vodi, uporediti sa onim što već znam.
Mogu ostati ponizna pred onim što ne razumijem.
I upravo tu za mene počinje prava integracija.
Možda nije stvar u tome da biram između lijeve i desne hemisfere
Često govorimo o lijevoj i desnoj hemisferi kao simbolima različitih načina obrade iskustva.
Meni je ta slika dragocjena jer mi pomaže da razumijem vlastiti put.
Jedan dio mene voli strukturu, red, analizu, jasnoću.
Dok drugi dio prepoznaje cjelinu.
Veze između stvari, slike, osjećaje, simboliku, atmosferu.
Ono što nije odmah prevedeno u riječi.
I ne želim da jedan dio mene pobijedi drugi.
Želim da razgovaraju.
Jer šta se događa kada razum i intuicija rade zajedno?
Dobijam mogućnost da nešto osjetim - a zatim da to istražim.
Da nešto primijetim - a zatim da pitam.
Da dobijem unutrašnji impuls - a zatim da ostanem dovoljno prizemljena da ga ne pretvorim odmah u apsolutnu istinu.
To mi je važno.
Intuicija mi nije dozvola da prestanem misliti.
Ona mi je poziv da proširim način na koji opažam.
I tako je nastalo Polje prisustva
Polje prisustva nije nastalo iz želje da napravim još jednu tehniku.
Nije nastalo zato što mi je trebao naziv za ono što radim.
Nastalo je zato što sam godinama pokušavala razumjeti:
Šta se događa kada se zaista otvorim za informacije koje dolaze izvan onoga što svjesno znam?
I počela sam primjećivati obrasce.
Počela sam pratiti šta se pojavljuje.
Kako dolazi informacija, kako je osjećam, kako je prepoznajem.
Kako je prevodim i kako razgovaram sa osobom o onome što se pokazuje.
I što sam više radila, to sam jasnije razumijevala da moj zadatak nije samo primiti informaciju.
Moj zadatak je da je prevedem.
Da od nečega apstraktnog napravim nešto što čovjek može razumjeti.
Da od onoga što se pokazuje u polju dođemo do pitanja:
„Kako se ovo živi u tvom stvarnom životu?“
Tu počinje moj rad.
Ja ne želim da ljudima govorim šta će im se dogoditi
Ovo mi je važno.
Ne želim da Polje prisustva bude prostor predviđanja sudbine.
To nije ono što radim.
Mene zanima sada.
Šta se pokazuje sada?
Šta nosiš?
Gdje postoji zastoj?
Šta tvoje unutrašnje iskustvo pokušava da ti kaže?
Koji obrazac se ponavlja?
Gdje si odvojen/a od sebe?
Gdje je tvoja pažnja zarobljena?
Šta traži da bude viđeno?
I najvažnije:
Šta mogu učiniti sa onim što sam vidjela?
Jer informacija sama po sebi nije transformacija.
Informacija postaje vrijedna tek kada je mogu pretočiti u svjesniji život.
Ono što vidim nije presuda. To je poziv na istraživanje.
Kada u radu primijetim određeni obrazac, ne želim osobi dati novu etiketu.
Ne želim da ona izađe i kaže:
„Ja sam takva.“
Želim suprotno.
Želim da kaže:
„Aha. Ovo postoji. Sada mogu da ga pogledam.“
Možda se pokazuje određeni emocionalni teret.
Možda neravnoteža ili zatvorenost.
Možda osjećaj nepovjerenja ili obrazac koji se stalno vraća.
Možda mjesto gdje osoba već dugo govori jedno, a živi drugo.
Ja to ne želim koristiti da bih nekoga definisala.
Želim koristiti kao mapu za razgovor sa sobom.
Moj dar nije u tome da znam sve
Moj dar nije nepogrešivost.
Moj dar nije da imam odgovor za svakoga niti da budem iznad osobe preko puta sebe.
Naprotiv.
Što više ulazim u ovaj rad, sve više osjećam potrebu za poniznošću.
Jer ako radim sa nečim što nije uvijek moguće objasniti konvencionalnim jezikom, onda moram biti još pažljivija.
Mogu nešto osjetiti što osoba ne prepoznaje.
Mogu dobiti nepotpunu informaciju.
Zato ne želim od svog dara napraviti autoritet koji se ne propituje.
Želim od njega napraviti odgovornu praksu.
To mi je mnogo važnije.
I zato ga istražujem
Ne želim samo reći:
„Ja to osjećam.“
Želim pratiti, bilježiti, posmatrati, upoređivati.
Učiti, pitati, razgovarati, vraćati se iskustvima.
Primjećivati gdje sam bila precizna, a gdje nisam.
Učiti kako razlikovati intuitivnu informaciju od vlastite želje.
Od straha, očekivanja, projekcije.
Od potrebe da nešto bude određeno.
To je za mene pravi put.
Ne slijepa vjera.
Nego otvoreno istraživanje vlastitog iskustva.
Možda će nekome ovo biti previše apstraktno
I to je u redu.
Ne moram svima biti razumljiva.
Ne moram svaku svoju sposobnost prevesti u jezik koji će odgovarati svima.
Postoje ljudi kojima je dovoljno ono što mogu izmjeriti.
Poštujem to.
Postoje ljudi koji žele iskustvo prije objašnjenja.
Poštujem i to.
Postoje ljudi koji će se pitati:
„Kako je moguće da neko ovo osjeti?“
I ja nemam potrebu da im ponudim lažni odgovor samo da bih uklonila njihovu sumnju.
Mogu reći:
„Ne znam još sve o tome kako.“
Ali znam da je to iskustvo koje se u mom radu ponavlja.
I znam da želim nastaviti istraživati.
Ne želim više da svoj dar spuštam da bi drugima bio bliži
Dugo sam mislila da moram sve pojednostaviti.
Da ne bih zvučala previše „drugačije“.
Da ne bih djelovala apstraktno.
Da bih bila prihvatljiva.
Danas mislim drugačije.
Jednostavnost ne znači umanjivanje istine.
Mogu nešto duboko i teško objašnjivo prevesti jednostavnim jezikom.
Mogu reći:
„Ovo se pokazalo.“
A onda zajedno pogledati:
„Da li ti ovo nešto znači?“
„Prepoznaješ li ovo?“
„Kako se ovo pojavljuje u tvom životu?“
„Šta osjećaš u tijelu dok ovo slušamo?“
Tako apstraktno postaje iskustveno.
I upravo tu vidim svoju ulogu.
Ja stojim između dva svijeta
Jednom nogom stojim u svijetu znanja. U svijetu medicine, činjenica, dokaza, učenja, odgovornosti.
Drugom stojim u svijetu koji se ne da uvijek tako lako izmjeriti.
U svijetu intuicije, osjećaja, simbolike, polja, unutrašnje spoznaje.
I više ne osjećam potrebu da jednog od njih izbacim da bih dokazala pripadnost drugom.
Ja sam žena koja želi učiti oba jezika.
I možda upravo tu leži moja iskonska veličina.
Ne u tome da kažem da znam više od drugih.
Nego u tome da sam spremna priznati:
„Postoji još nešto što ne razumijem do kraja, ali sam dovoljno hrabra da ga istražujem.“
Zato Polje prisustva nije za svakoga
I ne želim da bude.
Ono je za osobu koja je otvorena da pogleda sebe i izvan uobičajenih objašnjenja.
Za osobu koja ne traži od mene da joj kažem šta će se dogoditi.
Onu koja želi bolje razumjeti ono što već osjeća i koja je spremna da se pita.
Za onu koja može čuti informaciju i zatim je sama provjeriti kroz vlastito iskustvo.
Za osobu koja želi da upozna svoje unutrašnje obrasce i koja osjeća da joj je potrebno drugačije ogledalo.
Jer ja ne želim da ti dam još jedan sistem u koji treba slijepo vjerovati.
Želim ti ponuditi prostor u kojem možeš pogledati ono što možda već dugo osjećaš, ali ne znaš imenovati.
I zato danas mogu reći:
Da.
Imam obrazovanje.
Imam i iskustvo.
I razum.
Imam potrebu za dokazima.
I imam nešto drugo.
Imam dar koji nisam planirala, koji nisam tražila, a koji sam dugo pokušavala razumjeti.
Dar koji i dalje istražujem.
I danas više ne želim da ga skrivam.
Ne želim ga ni uveličavati, ali ni dokazivati po svaku cijenu.
Želim ga živjeti odgovorno.
Želim ga razvijati, prevesti i približiti ljudima.
Želim pronaći jezik kojim nešto duboko može postati jednostavno.
I želim ostaviti prostor i za ono što još ne znam.
Jer možda je upravo to prava mjera između poniznosti i hrabrosti:
„Ne tvrdim da znam sve. Ali znam šta sam sposobna da primijetim. I dovoljno vjerujem svom iskustvu da ga nastavim istraživati.“
To je mjesto iz kojeg danas stojim i iz kojeg radim.
I to je mjesto iz kojeg nastaje Polje prisustva.
Ne kao obećanje ili čarolija.
Ne kao zamjena za medicinu, psihoterapiju ili stručnu pomoć kada je ona potrebna.
Nego kao moj vlastiti način rada sa onim što doživljavam kao informacije iz polja — i kao poziv čovjeku da ono što se u tom prostoru pojavi prevede nazad u vlastiti život.
Jer moj dar nije da živim tvoj život umjesto tebe.
Ovo je moj dar. Ovo je moja metoda. Ovo je način na koji radim. Ovo je ono što iskustveno prepoznajem.
I ja sam dovoljno ozbiljna u svom odnosu prema tome da ga ne mistifikujem, ali i dovoljno hrabra da ga ne skrivam.
Moj dar je da ti pomognem da možda vidiš ono što ti je iznutra postalo teško vidljivo.
A onda je izbor ponovo tvoj.
I upravo tu počinje sloboda.
Podijelite blog
