Pravo okruženje - gdje konačno možemo biti ono što jesmo

Postoje ljudi pored kojih se osjećamo slobodno. Ne moramo paziti na svaku riječ, umanjivati svoje ideje, skrivati osjećanja ili se truditi da budemo prihvaćeni.

A postoje i oni pored kojih, gotovo neprimjetno, počinjemo da se mijenjamo. Postajemo tiši, oprezniji, nesigurniji. Ponekad čak zaboravimo kako izgleda kada smo potpuno svoji.

Zato sam vremenom počela razumijevati koliko je važno ne samo ko smo, nego i ko postajemo u prisustvu ljudi sa kojima dijelimo svoj život.

Svi nosimo ogroman potencijal. U nama postoje kreativnost, snaga, nježnost, ideje i sposobnosti koje možda još nismo ni otkrili. Ali nije svejedno u kakvom prostoru pokušavamo da ih izrazimo.

Nije isto rasti tamo gdje nas stalno preispituju i tamo gdje nas ohrabruju, govoriti tamo gdje nas slušaju i tamo gdje čekaju samo svoj red da odgovore.

Pravo okruženje ne stvara našu vrijednost. Ono nam omogućava da je prepoznamo i živimo.

1. Prihvatanje: prostor u kojem ne moramo da se dokazujemo

Jedna od najljepših stvari koju možemo doživjeti jeste da budemo prihvaćeni bez potrebe da stalno objašnjavamo ko smo.

Da možemo izgovoriti svoju misao bez straha od ismijavanja. Da pokažemo ranjivost bez osjećaja slabosti. Da pogriješimo, promijenimo mišljenje, pokušamo ponovo.

Kada se osjećamo prihvaćeno, ne trošimo toliko energije na odbranu i dokazivanje. Više prostora ostaje za stvaranje, istraživanje i upoznavanje sebe.

To ne znači da će nas naši ljudi uvijek razumjeti ili da će se sa nama u svemu slagati.

Znači da razlike ne moraju biti prijetnja povezanosti.

Tamo gdje ne moramo da glumimo, počinjemo da živimo.

2. Ljudi oko nas često postaju ogledalo onoga što jesmo

Ponekad drugi u nama vide ono što smo sami prestali da primjećujemo.

Neko prepozna našu kreativnost dok mi još sumnjamo u nju. Neko nas ohrabri da napravimo korak koji dugo odlažemo. Neko nas podsjeti na našu snagu upravo onda kada smo je zaboravili.

Ali postoji i druga strana ovog ogledala.

Neki odnosi stalno aktiviraju našu potrebu da se dokazujemo, da budemo dovoljno dobri, da zaslužimo pažnju ili da se prilagodimo kako bismo sačuvali mir.

Zato je važno da se zapitamo:

• Kako se osjećam nakon vremena provedenog sa određenom osobom?

• Da li pored nje slobodnije izražavam sebe ili se sve više povlačim?

• Da li osjećam podršku ili stalnu potrebu da se dokazujem?

• Da li u tom odnosu ima prostora i za moje potrebe?

Ova pitanja nisu poziv da ljude dijelimo na dobre i loše. Ona su poziv da postanemo svjesni načina na koji odnosi utiču na nas.

3. Energija prostora u kojem živimo

Okruženje nisu samo ljudi.

To su i mjesta na kojima provodimo vrijeme, način na koji organizujemo svoje dane, razgovori koje slušamo, sadržaji koje svakodnevno unosimo u sebe i atmosfera kojoj se iznova vraćamo.

Ponekad nam je potrebno samo nekoliko sati u prirodi da ponovo osjetimo sebe. Nekada je to razgovor sa osobom koja nas razumije. Nekada tišina, muzika, stvaranje ili prostor u kojem niko ništa ne očekuje od nas.

Počela sam sve više obraćati pažnju na to gdje osjećam mir, a gdje se neprestano trošim.

Ne zato što želim da izbjegnem svaki izazov, već zato što sam naučila da razlikujem ono što me podstiče na rast od onoga što me stalno vraća u iste obrasce.

Naša energija je dragocjena. Važno je gdje je ulažemo i čemu je svakodnevno izlažemo.

4. Pravo okruženje nije uvijek udobno

Ovo mi je posebno važno.

Ne želim da pravo okruženje poistovjetimo sa ljudima koji nam uvijek govore ono što želimo čuti.

Ljudi koji nas iskreno vole i podržavaju ponekad će nam postaviti pitanje koje ne želimo da čujemo. Ukazaće nam na nešto što izbjegavamo. Ohrabriće nas da napravimo promjenu za koju još nemamo dovoljno hrabrosti.

Razlika je u tome što iza njihovih riječi ne stoje ponižavanje, kontrola i potreba da nas promijene prema svojim mjerilima.

Postoji velika razlika između odnosa koji nas izaziva da rastemo i odnosa u kojem se neprestano osjećamo nedovoljno.

Pravi ljudi ne moraju uvijek da nas podrže u svakom izboru, ali bi trebalo da postoji poštovanje prema našem pravu da biramo vlastiti put.

5. Kako prepoznati da li smo u svom okruženju?

Vremenom sam počela prepoznavati nekoliko važnih znakova.

• Osjećam se slobodno. Ne moram da skrivam dijelove sebe kako bih bila prihvaćena.

• Mogu da kažem šta mislim. Moje mišljenje ne mora uvijek biti isto kao mišljenje drugih.

• Postoji uzajamnost. Nisam uvijek samo ona koja sluša, razumije, daje i prilagođava se.

• Mogu da rastem. Moje ideje, promjene i novi pravci ne dočekuju se sa podsmijehom ili omalovažavanjem.

• Osjećam da pripadam, ali ne gubim sebe. Bliskost ne zahtijeva odricanje od vlastitog identiteta.

I možda najvažnije: nakon susreta sa tim ljudima ne osjećam potrebu da se vraćam sebi i oporavljam od toga što sam bila u njihovom prisustvu.

Mogu jednostavno da budem.

6. Kako pronaći svoje ljude i svoje mjesto?

Ne vjerujem da svoje ljude pronalazimo tako što čekamo da se jednog dana pojave i riješe sve naše nedoumice.

Vjerujem da ih lakše prepoznajemo kada i sami počnemo živjeti bliže sebi.

Zato bih izdvojila nekoliko koraka:

Prvo: upoznaj sebe.

Šta ti je važno? Šta te raduje? Koje vrijednosti želiš da živiš? Šta više ne želiš da prihvataš kao normalan dio svojih odnosa?

Drugo: prestani da umanjuješ sebe zbog prihvatanja.

Ne moraš svima biti razumljiv/a. Ne moraš se uklapati u svaki prostor. Ne moraš odustajati od svojih želja da bi sačuvao/la svaki odnos.

Treće: napravi prostor za nove susrete.

Istražuj, uči, stvaraj, posjećuj mjesta koja te inspirišu. Ponekad svoje ljude pronađemo upravo tamo gdje se usudimo da budemo ono što jesmo.

Četvrto: njeguj odnose koji imaju uzajamnost.

Povezanost nije jednosmjerna ulica. U zdravom odnosu ima prostora i za tvoje potrebe, osjećanja i granice.

I peto: nauči da budeš svoj oslonac.

Jer čak i kada pronađemo divne ljude, naš odnos sa sobom ostaje temelj svega.

7. Najvažnije: ne moraš čekati pravo okruženje da bi počeo/la da budeš svoj/a

Ovo je možda najvažnija spoznaja koju želim da podijelim.

Možemo promijeniti društvo, posao, grad, svakodnevne navike i ljude sa kojima provodimo vrijeme. Ali ako u sebi i dalje nosimo uvjerenje da moramo zaslužiti ljubav, da moramo svima udovoljiti ili da naša vrijednost zavisi od tuđeg mišljenja, iste obrasce možemo ponijeti i u potpuno novo okruženje.

Zato promjena počinje i iznutra.

Počinje kada sebi dozvolimo da kažemo ne. Kada prestanemo da tražimo potvrdu za svaki svoj izbor. Kada prepoznamo gdje se prilagođavamo iz straha, a gdje biramo iz ljubavi.

Tada se mijenja i način na koji biramo ljude, mjesta i odnose.

Ne tražimo više samo prostor u kojem ćemo biti prihvaćeni.

Tražimo prostor u kojem ćemo moći da živimo svoju istinu.

Elem...

Danas sve više vjerujem da je jedan od najljepših poklona koje možemo dati sebi upravo pravo okruženje.

Ljudi pored kojih ne moramo da se smanjujemo. Mjesta na kojima možemo da dišemo. Odnosi u kojima ima dovoljno slobode da budemo različiti, a dovoljno ljubavi da ostanemo povezani.

I zato sam zahvalna svim ljudima koji su dio mog života. Onima koji su me podržali, ohrabrili, izazvali da rastem, ali i onima kroz koje sam naučila šta više ne želim.

Svako iskustvo me je nečemu naučilo.

A danas želim da biram svjesnije.

Da budem među ljudima pored kojih mogu da budem svoja, ali i da drugima pružim isti takav prostor.

Jer pravo okruženje nije samo ono koje pronađemo.

Pravo okruženje je i ono koje zajedno stvaramo.

Dragi ljudi, hvala vam što ste tu. Svima. Od srca.

Podijelite blog