O uvjerenjima, osudi i slobodi da izaberem svoje bez potrebe da poništim tuđe
Čitam i slušam ljude koji snažno zagovaraju nešto svoje.
Svoju ideju, način života, uvjerenje, pogled na svijet.
I to mi je razumljivo.
Svi imamo pravo da biramo, da istražujemo, da stanemo iza onoga što nam je važno i kažemo: „Ovo je moj put.“
Ali onda, usput, počinje nešto drugo.
Sve što nije njihov izbor proglašava se pogrešnim.
Sve što ne pripada njihovom uvjerenju postaje manje vrijedno.
Drugačiji ljudi se ismijavaju, tuđe odluke se osuđuju, tuđa iskustva se poništavaju.
I ja ostanem zatečena.
Pa zar moram biti protiv svega što nije ono za šta sam ja?
Kada izbor postane borba protiv svega drugačijeg
Postoji velika razlika između toga da nešto volim i toga da sve što nije to - mrzim.
Postoji razlika između ličnog uvjerenja i potrebe da svi drugi moraju vjerovati isto.
Velika je razlika između jasne granice i stalnog napada na tuđi izbor.
Mogu biti ZA ljubav, a da ne moram biti PROTIV svakoga ko ljubav razumije drugačije, ZA zdravlje, a da ne ponižavam osobu koja se nalazi u drugačijem procesu, ZA duhovnost, a da ne ismijavam nekoga ko ne živi svoju duhovnost na isti način. Mogu biti ZA porodicu, slobodu, obrazovanje, prirodu, nauku, umjetnost ili bilo koju vrijednost koja mi je važna, a da ne pretvorim sve drugačije u neprijatelja.
Moje „da“ ne mora automatski proizvoditi tuđe „ne“.
Zašto nam je toliko teško da stanemo iza sebe bez napada na druge?
Ponekad svoje uvjerenje ne doživljavamo samo kao izbor nego i kao dokaz da smo u pravu.
A ako je moje uvjerenje dokaz da sam u pravu, onda neko drugačiji postaje prijetnja.
Jer njegovo postojanje počinje da dovodi u pitanje moj osjećaj sigurnosti.
Tada više ne govorim samo:
"Ja ovo biram.“
Počinjem govoriti:
"Samo je ovo ispravno.“
Više ne objašnjavam šta meni nešto znači nego počinjem dokazivati zašto su svi drugi u zabludi.
I tu se gubi sloboda.
I moja. I tuđa.
Jer čovjek koji je zaista siguran u ono što bira nema stalnu potrebu da ponižava sve što nije njegov izbor.
Ne mora da viče da bi njegovo „da“ bilo stvarno. Ne mora da gazi tuđe da bi zaštitio svoje.
Uvjerenje nije dozvola za oduzimanje dostojanstva
Mogu se snažno ne slagati sa nekim i smatrati da je njegov stav štetan.
Mogu odbiti određeni način ponašanja i postaviti granicu i reći:
"Ovo nije za mene. Ne podržavam to. Ne želim da učestvujem. Ovdje se naši putevi razilaze.“
Ali postoji velika razlika između jasnog neslaganja i ponižavanja čovjeka.
Između granice i osude, kritike ideje i napada na nečiju vrijednost.
Nije svako drugačije mišljenje prijetnja, neslaganje napad ili svaka razlika dokaz da neko ne zna, ne vrijedi ili ne zaslužuje poštovanje.
Ponekad je razlika samo razlika.
Ne moram birati između svojih vrijednosti i otvorenosti
Dugo se ljudima šalje poruka da moraju pripadati jednom taboru.
Ako si ZA jedno, moraš biti PROTIV drugog.
Ako podržavaš jedan pristup, moraš odbaciti sve ostale.
Ako vjeruješ u jednu stvar, moraš zatvoriti vrata svemu što je drugačije.
Ali život je mnogo širi od takvih podjela.
Mogu imati svoje vrijednosti i ostati radoznala, imati granice i ostati humana, biti odlučna i ostati nježna, znati šta ne želim, a da ne moram mrziti ono što neko drugi želi.
Mogu promijeniti mišljenje kada naučim nešto novo, priznati da ne znam sve, čuti tuđe iskustvo bez obaveze da ga prihvatim kao svoje.
To nije slabost uvjerenja. To je unutrašnja širina.
Kada se „moja istina“ pretvori u oružje
Posebno me zaustavi kada ljudi govore o ljubavi, svjesnosti, slobodi, vjeri, iscjeljenju ili miru - a zatim sa toliko prezira govore o svima koji ne pripadaju njihovom načinu razmišljanja.
Tada se pitam:
Gdje je nestala vrijednost koju zagovaraju?
Ako govorim o ljubavi, a ponižavam druge, šta zapravo učim?
Ako govorim o slobodi, a drugima ne dozvoljavam izbor, čiju slobodu branim?
Govorim o svjesnosti, a odbijam da vidim vlastitu oholost, šta sam spremna da prepoznam?
Govorim o miru, a stalno tražim neprijatelja, šta se u meni zapravo događa?
Ne postavljam ova pitanja da bih nekoga ponizila.
Postavljam ih sebi.
Jer lako je prepoznati tuđu isključivost.
Mnogo je teže primijetiti gdje i sama počinjem da vjerujem da samo moj način ima pravo da postoji.
Mogu stajati iza sebe bez potrebe da stojim iznad drugih
Ovo mi je važno.
Ne želim da izgubim svoje vrijednosti samo da bih izgledala tolerantno.
Niti da prećutim ono što smatram pogrešnim samo da bi svima bilo udobno.
Ne želim da se odreknem sebe, ali ne želim ni da svoju jasnoću pretvorim u nadmoć.
Želim da mogu reći:
"Ovo biram.“
Bez dodatka:
"I svi koji to ne biraju su loši.“
Želim da mogu reći:
"Ovo je moja istina u ovom trenutku.“
Bez potrebe da drugome oduzmem pravo na njegovu.
"Ne slažem se.“
Bez toga da moram dodati:
"Zato si ti manje vrijedan.“
To je za mene zrelost.
Ne odsustvo uvjerenja, nego sposobnost da uvjerenje nosim bez nasilja prema drugačijem.
Svakog dana provjeravam iz kojeg mjesta biram
Kada nešto snažno zagovaram, želim da zastanem i pitam se:
Da li ovo biram iz ljubavi ili iz straha?
Da li stojim iza svoje vrijednosti ili pokušavam da dokažem da sam bolja od drugih?
Da li želim da podijelim iskustvo ili da kontrolišem tuđi izbor?
Da li štitim ono što mi je važno ili tražim nekoga koga ću napasti?
Da li moje „da“ širi prostor ili ga sužava?
Ovo nije poziv na ravnodušnost.
Nisu svi stavovi jednako bezazleni.
Postoje ponašanja koja povređuju, ponižavaju, ugrožavaju ili oduzimaju prava drugima.
Tada je važno jasno ih imenovati i postaviti granicu.
Ali ni tada ne moram izgubiti ljudskost.
Mogu se suprotstaviti štetnom ponašanju bez potrebe da svaku osobu pretvorim u karikaturu.
Mogu biti jasna bez mržnje i hrabra bez okrutnosti.
Moje „da“ ne mora imati neprijatelja
Sve više osjećam da je sloboda i u tome da izaberem svoje bez stalnog rata sa svime što nije moje.
Da volim svoj put, a da ne moram omalovažavati tuđi, njegujem svoje uvjerenje, a da ostanem sposobna da čujem.
Da imam granice, a da ne gradim zidove prema cijelom svijetu.
Da budem sigurna u sebe, a da ne moram biti iznad nekoga.
Jer ako je moje uvjerenje toliko krhko da ga može ugroziti tuđa različitost, onda nije problem samo u tuđem izboru.
Vrijedi pogledati šta se u meni toliko brani.
Danas biram da budem ZA ono što mi je važno.
I da pritom ne moram biti PROTIV svega što to nije.
I dalje možemo ostati ljudi.
Moje uvjerenje ne mora biti zatvor.
Moja jasnoća ne mora biti osuda.
Moje „da“ ne mora imati neprijatelja.
Polje prisustva
U Polju prisustva zastajemo.
Istražujemo šta je zaista naše, gdje govorimo iz unutrašnje sigurnosti, a gdje iz potrebe da se branimo, dokazujemo ili pripadamo.
Jer nije dovoljno samo znati za šta smo.
Važno je i kakvi postajemo dok to zagovaramo.
Podijelite blog
