Pišem ovo iz mjesta u kojem jasno osjećam: mnogi od nas ne žive samo svoj život.
Nosim u sebi slojeve koji nisu nastali u meni.
Nosim tišine koje su učene generacijama.
Nosim strah od izražavanja koji nije moj, ali živi kroz mene.
Nosim krivicu jer želim više.
Nosim umor od stalnog davanja.
Nosim sjećanje na to kako izgleda biti „dobra“, „tiha“, „prilagođena“.
I predugo sam mislila da sam to - ja.
Istina je drugačija.
U meni živi kolektivna priča žene koja je učena da:
-
smanji sebe da bi bila prihvaćena
-
sumnja u svoju intuiciju
-
traži dozvolu za sopstveni život
-
izdrži umjesto da izabere
-
šuti tamo gdje bi trebala govoriti
To nisu moji korijeni.
To su obrasci koji su preživljavali - ne koji su živjeli.
Najdublji ožiljak nije bol.
Najdublji ožiljak je zaborav sebe.
Zaborav svog glasa i svoje istine.
Zaborav da sam rođena da osjećam, stvaram, biram.
U jednom trenutku sam osjetila:
ako nastavim živjeti iz tog mjesta - izdajem sebe.
I tu počinje buđenje.
Ne kao eksplozija.
Nego kao tiha, nepovratna odluka.
Odlučujem da stanem.
Da pogledam šta u meni nije moje.
Da prestanem nositi ono što mi nikada nije pripadalo.
I to nije lagan put.
Jer kada krenem da se izdižem iz kolektivnog -
prvo se susrećem sa otporom.
Strah govori: „Vrati se na staro, tu je sigurno.“
Okolina šapuće: „Zašto se mijenjaš?“
Tijelo pamti stare obrasce i pokušava ih ponovo živjeti.
Ali ja ostajem.
Jer znam: sloboda ne dolazi iz sigurnog.
Sloboda dolazi iz istinitog.
Počinjem učiti nove obrasce.
Svjesno. Nježno. Dosljedno.
Učim da:
-
moj glas ima vrijednost čak i kada drhti
-
moja intuicija zna prije nego što razum shvati
-
ne moram biti voljena od svih da bih bila svoja
-
granice nisu odbacivanje - nego poštovanje sebe
-
mogu osjećati i ne slomiti se
-
mogu željeti više i ne biti kriva zbog toga
Svaki put kada izaberem sebe -
jedan lanac se prekida.
Ne samo za mene.
Nego za sve žene prije mene koje nisu mogle.
I za sve one koje dolaze poslije mene.
Ovo nije samo lična transformacija.
Ovo je prekidanje nasljeđa koje više ne služi.
I želim da znaš - ako osjećaš nemir, ako osjećaš da „ima više“, ako osjećaš da ne pripadaš starim obrascima…
To nije slabost.
To je poziv.
Poziv da se sjetiš.
Poziv da ustaneš.
Poziv da izabereš sebe - prvi put istinski.
Ne moraš znati sve korake.
Ne moraš imati savršen plan.
Dovoljno je da počneš.
Jednom istinom.
Jednim „ne“ koje oslobađa.
Jednim „da“ koje te vraća sebi.
Jer biće koje se probudi -
više se nikada ne vraća u san.
I zato danas biram:
da ne budem ono što je bilo očekivano,
nego ono što je istinito.
To je moj put.
To je put moje duše.
I znam - isti taj put čeka i tebe.
A ja te čekam u Polju prisustva.
Podijelite blog
