Dugo sam vjerovala da se promjena događa onda kada donesem odluku.
Kada skupim dovoljno hrabrosti, kažem "dosta" i krenem.
Danas znam da sam pogriješila.
Odluka nije početak transformacije.
Odluka je tek otvaranje vrata.
Prava transformacija počinje kasnije.
Mnogo kasnije.
Počinje onda kada više ne možeš da budeš ono što si bio/la, a još uvijek ne znaš kako da budeš ono što postaješ.
To je prostor o kojem rijetko govorimo.
Prostor između.
Mjesto na kojem se stari identitet polako raspada.
Mjesto na kojem prestaješ da se prepoznaješ u svojim starim reakcijama, odnosima, uvjerenjima i izborima.
Ono mjesto na kojem osjećaš da nešto veliko želi da se rodi kroz tebe, ali još uvijek ne znaš šta je to.
I upravo tu sam se ja najviše puta poželjela vratiti.
Ne zato što nisam željela promjenu.
Nego zato što me bilo strah.
Strah od nepoznatog nije mali strah.
To nije nelagoda.
To nije nesigurnost.
To je osjećaj kao da hodam po mostu koji se gradi ispod mojih stopala.
Ne vidim kraj.
Ne vidim sigurnost, a ni potvrdu da će sve biti dobro.
Samo osjećam da moram nastaviti.
A svaki dio mene želi da se vrati na poznato.
Čak i kada poznato boli, guši, pa čak i kada to poznato više nije život.
Jer poznato je barem poznato.
I zato danas sa ogromnim poštovanjem gledam ljude koji prolaze kroz transformaciju.
Jer znam koliko hrabrosti treba da ostanem na tom mostu.
Koliko hrabrosti treba da ne pobjegnem nazad.
Koliko hrabrosti treba da izdržim trenutak u kojem ne znam ko sam.
Danas znam i nešto drugo.
Ne uspijevamo uvijek zato što smo jaki ili disciplinovani ili zato što imamo više znanja.
Nekada uspijemo zato što je neko ostao.
Neko ko nije pokušao da te popravi, da te ubrza ili da te uvjeri.
Neko ko je jednostavno bio tu.
Ko je mogao da vidi ono što ti nisi mogao/la.
Ko je mogao da prepozna novu verziju tebe prije nego što si je i sam/a prepoznao/la.
Ko je znao da ono što doživljavaš nije kraj.
Nego porođaj.
Jer rađanje novog identiteta često izgleda kao raspadanje.
Izgleda kao konfuzija.
Kao gubitak pravca.
Kao umor, kao preispitivanje svega.
Izgleda kao korak unazad.
A zapravo je korak dublje.
Dublje u sebe.
Koliko sam puta kroz rad sa ljudima gledala isti obrazac.
Polje već pokazuje promjenu.
Tijelo već otpušta staro.
Duša već zna.
Ali um se plaši.
I tada počinje pregovaranje sa starim životom.
Možda ipak nije bilo tako loše.
Možda ne trebam ići dalje.
Možda pretjerujem.
Možda mogu ostati ovdje gdje jesam.
A ja danas znam da upravo tada treba ostati.
Ne zato što je lako.
Nego zato što je sveto.
Jer postoji trenutak kada se duša pokušava proširiti u kapacitet koji nikada ranije nisi živio/živjela.
I ako tada odustaneš, ne gubiš samo priliku.
Gubiš susret sa dijelom sebe koji je čekao godinama da bude viđen.
Zato vjerujem da je držanje prostora jedan od najvećih činova ljubavi.
Ne samo prema drugima.
Nego i prema sebi.
Držati prostor znači vjerovati procesu i onda kada ga ne razumijem.
Znači ostati uz sebe i onda kada ne znam kuda idem.
Znači ne tražiti dokaze prije svakog koraka.
Znači dati novom identitetu vrijeme da pusti korijen.
Jer nijedno drvo ne raste preko noći.
Nijedna transformacija ne postaje stabilna za nekoliko dana.
I nijedna nova verzija tebe ne nastaje u trenutku.
Ona se gradi kroz stotine malih izbora da ostaneš.
Da vjeruješ, da nastaviš.
Da ne pobjegneš.
Ako se upravo sada nalaziš na tom mjestu između starog i novog, želim da znaš da nisi izgubljen/a.
Nisi zaglavio/la.
Možda se samo rađaš.
A svaki porođaj traži podršku.
Traži prisustvo.
Traži nekoga ko će držati prostor dok ne pronađeš svoje nove noge.
To je razlog zbog kojeg radim ovo što radim.
Kroz sesije Polje prisustva zajedno osluškujemo šta se zaista događa ispod površine straha, sumnje i otpora.
Držim prostor za ono što se u tebi budi, nježno osvjetljavam ono što još ne vidiš i pomažem ti da ostaneš uz sebe dovoljno dugo da novi identitet dobije priliku da zaživi.
Jer ponekad je jedna osoba koja vjeruje u tvoju transformaciju dovoljna da i sam/a počneš vjerovati u nju.
Podijelite blog
