Jedno je pitanje koje posljednjih godina često čujem.
"Koliko će mi trebati da se iscijelim?"
Svaki put zastanem prije nego odgovorim.
Zašto?
Zato što znam koliko nas je savremeni svijet naučio da očekujemo brzinu.
Brzi internet.
Brzu dostavu.
Brze rezultate.
Brze promjene.
Pa smo, sasvim nesvjesno, počeli vjerovati da bi i naše srce trebalo ozdraviti jednako brzo.
Ali srce ne funkcioniše kao aplikacija.
Trauma ne nestaje jednim klikom.
Nervni sistem ne zaboravlja godine preživljavanja zato što smo odlučili da ćemo od danas misliti pozitivno.
Iscjeljenje nije događaj.
Iscjeljenje je odnos.
Odnos koji svakog dana gradiš sa sobom.
Moj život nije počeo dijagnozom.
Mnogi ljudi misle da je moj put iscjeljenja počeo onog trenutka kada sam dobila dijagnozu karcinoma dojke.
Istina je potpuno drugačija.
Moje iscjeljenje počelo je mnogo prije nego što sam uopšte znala da će bolest doći.
Počelo je onog dana kada sam, kao dijete razvedenih roditelja, naučila da moram biti jaka.
Nastavilo se kada sam kao tinejdžerka izgubila dom zbog rata.
Kada sam tragično izgubila majku.
Kada sam naučila da sigurnost može nestati preko noći.
Udala sam se mlada.
Godinama sam pokušavala spasiti brak jer sam duboko vjerovala da razvod znači neuspjeh.
Nisam zapravo spašavala brak.
Spašavala sam djevojčicu u sebi koja je jednom gledala kako se porodica raspada.
Poslije razvoda postala sam samohrana majka.
Radila sam poslove koji su me iscrpljivali.
Godinama.
Bez prostora da stanem, da osjetim.
Samo da funkcionišem.
A onda sam izgubila oca.
To nije bila samo tuga.
Bio je to trenutak kada se urušilo sve ono što sam godinama držala na snazi.
U isto vrijeme u moj život dolazi čovjek sa kojim sam poželjela graditi novu budućnost.
I upravo tada oboje dobijamo dijagnoze karcinoma.
Njega pogađa karcinom bubrega.
Mene karcinom dojke.
Život me nije pitao jesam li spremna.
Ali me jeste pozvao da prvi put pogledam sebe iskreno.
Ono što sam zapravo liječila nisu bile samo posljedice bolesti.
Liječila sam uvjerenja.
Liječila sam osjećaj da moram sve sama.
Da vrijedim samo kada dajem.
Da ne smijem opteretiti druge.
Da uvijek moram biti jaka.
Da odmor treba zaslužiti.
Da ljubav znači izdržati.
Da sigurnost dolazi spolja.
Tek tada sam shvatila koliko dugo moj nervni sistem nije živio.
On je samo preživljavao.
Skidanje slojeva traje.
Već gotovo deset godina svjesno biram svoje iscjeljenje.
Nekada mi se činilo da stojim u mjestu.
Onda bih se osvrnula nekoliko godina unazad i vidjela ženu koju više ne prepoznajem.
Nisam ista.
Nisam postala savršena.
Postala sam iskrenija.
Danas mnogo brže primijetim kada ponovo pokušavam spasavati druge.
Kada izdajem sebe.
Kada radim protiv svog tijela.
Kada moj strah govori glasnije od moje istine.
To nije kraj procesa.
To je dokaz da proces postoji.
Zato ne obećavam brzo iscjeljenje.
Iluzija je da će jedna sesija promijeniti cijeli život.
Ja ne vjerujem u iluzije.
Vjerujem u susrete.
Vjerujem u prisustvo.
Vjerujem u prostor u kojem čovjek prvi put može čuti sebe bez osuđivanja.
Zbog toga su nastale sesije Polja prisustva.
Ne da poprave čovjeka.
Jer čovjek nije pokvaren.
Nego da mu pomognu da vidi gdje je izgubio vezu sa sobom.
Svaka sesija otvara ono za šta je nervni sistem spreman.
Nekada je to jedna emocija.
Nekada jedan obrazac.
Nekada jedna rečenica koju nosimo čitav život.
I upravo zato ne postoji univerzalan broj susreta koji nekoga "iscijele".
Postoji samo odnos koji postepeno vraća čovjeka sebi.
Ako si umoran/na od toga da stalno počinješ ispočetka...
...možda ne počinješ ispočetka.
Možda samo ulaziš dublje.
Jer iscjeljenje nije pravolinijsko.
Biće dana kada ćeš misliti da si nazadovao/la.
A zapravo ćeš prvi put osjećati ono što si godinama potiskivao/la.
To nije korak unazad.
To je mjesto na kojem konačno prestaješ bježati od sebe.
I možda je upravo to najveće iscjeljenje.
Ne postati neko drugi.
Nego se, sloj po sloj, vratiti onome ko si oduvijek bio/la.
Ako osjećaš da je došlo vrijeme da i ti započneš ili produbiš svoj proces...
Sesije Polja prisustva nastale su iz mog vlastitog iskustva, dugog gotovo deset godina, ali i iz rada sa ljudima koji su, baš kao i ja nekada, godinama živjeli u režimu preživljavanja.
Ne obećavam čuda preko noći.
Obećavam siguran prostor, prisustvo i zajedničko istraživanje svega onoga što više ne želiš nositi sam/a.
Ako želiš više informacija, klikni na link Polje prisustva .
Biće mi čast da napravimo prvi korak zajedno.
Podijelite blog
