Pamtim trenutke u životu kada sam nešto odjednom vidjela jasnije.
Ne zato što se nešto spolja promijenilo.
Nego zato što sam ja konačno spremna da vidim ono što je dugo bilo tu.
Prepoznam rečenicu koju sam godinama živjela.
„Moram biti dobra.“
„Ne smijem razočarati.“
„Moram pomoći.“
„Moram izdržati.“
„Nije važno kako je meni.“
„Prvo drugi, pa ja.“
„Ako se pobrinem za sve, biće mir.“
„Ako kažem ne, neko će se povrijediti.“
I tada počinjem da razumijem da neke moje reakcije možda nisu nastale sa mnom.
Da sam ih negdje usput naučila.
U porodici, odnosima, okolnostima u kojima sam odrastala.
U onome što se govorilo, ali i u onome o čemu se nije govorilo.
U onome što sam gledala.
U onome što sam morala da budem da bih pripadala, bila voljena, prihvaćena ili da bih jednostavno sačuvala osjećaj sigurnosti.
I upravo tu počinje jedan veoma važan dio iscjeljenja.
Ne okrivljavanje.
Nego razumijevanje.
Ne moraš kriviti svoju porodicu da bi prestao/la živjeti njen obrazac
Kada počneš prepoznavati porodične obrasce, lako je skliznuti u pitanje:
„Ko mi je ovo uradio?“
Ali meni je mnogo važnije drugo pitanje:
„Šta sam ja naučila da moram biti da bih u tom sistemu mogla da živim?“
Možda sam naučila da budem jaka.
Možda tiha ili odgovorna.
Možda ona koja smiruje sve druge ili ona koja nikada nema problem.
Ona koja daje više nego što ima ili ona koja uvijek razumije.
Možda ona koja ne traži i ona koja ostaje čak i kada joj nije dobro.
I ništa od toga ne znači da je moja porodica bila „loša“.
To samo znači da je postojala određena dinamika.
Određena pravila.
Određeni načini preživljavanja.
A ono što je nekada bilo korisno, kasnije može postati ono što me udaljava od mene same.
Zato prepoznavanje obrasca nije presuda prošlosti.
To je početak slobode u sadašnjosti.
A onda se nešto veoma neobično dogodi
Shvatiš obrazac.
I pomisliš:
„Sada kada ga vidim, mogu jednostavno drugačije.“
Ali tijelo često ne misli tako brzo.
Um može razumjeti.
Tijelo još uvijek pamti.
I zato se prvi izbor sebe ponekad uopšte ne osjeća kao sloboda.
Može se osjećati kao opasnost.
Kažeš „ne“ i osjetiš knedlu u grlu.
Postaviš granicu i srce počne ubrzano da lupa.
Ne odgovoriš odmah na nečiji zahtjev i osjećaš nemir.
Odabereš odmor umjesto obaveze i pojavi se krivica.
Ne spašavaš nekoga i osjećaš se kao loša osoba.
Ne objašnjavaš svoju odluku i imaš potrebu da je opravdaš.
Kažeš šta želiš i odjednom osjetiš stezanje u stomaku.
To je trenutak u kojem često pomisliš:
„Možda ipak griješim.“
A možda ne griješiš.
Možda samo prvi put radiš nešto što tvoje tijelo još ne registruje kao poznato.
Tijelo ne zna odmah da je novi izbor siguran
Ako si godinama živio/živjela tako da si svoju sigurnost povezivao/la sa ugađanjem, prilagođavanjem, kontrolom ili brigom o drugima, onda će tvoj nervni sistem možda naučiti:
„Kada su svi dobro, ja sam siguran/na.“
Zato kada prvi put izabereš sebe, tijelo može da pošalje signal:
„Vrati se. Ovo nam nije poznato.“
I tu je jedna od najvažnijih stvari koju učiš:
Nelagoda ne znači uvijek da radiš nešto pogrešno.
Ponekad znači da radiš nešto novo.
To je ogromna razlika.
Jer ako svaki put kada osjetiš nelagodu odustaneš od sebe, nikada nećeš dobiti priliku da tvoje tijelo nauči da postoji i drugačiji način.
Zato ti nije potrebno da odmah prestaneš osjećati krivicu.
Ne moraš odmah postati potpuno siguran/na.
Ne moraš odmah biti bez straha.
Možeš da osjetiš nelagodu i ipak ostaneš uz sebe.
Kako izgleda ostati uz sebe kada tijelo kaže „vrati se na staro“?
Za mene to počinje veoma jednostavno.
Prvo primijetim šta se događa.
Gdje osjećam nelagodu?
U grudima?
U stomaku?
U grlu?
U vilici?
U ramenima?
Da li zadržavam dah?
Da li se tijelo skuplja?
Da li imam potrebu da odmah nešto uradim, objasnim, popravim ili poništim svoju odluku?
Onda ne pokušavam odmah promijeniti osjećaj.
Samo ga upoznam.
„Evo ga.“
„Ovo je krivica.“
„Ovo je strah.“
„Ovo je stezanje.“
„Ovo je potreba da se vratim na staro.“
I onda sebi postavim jedno pitanje:
„Da li sam zaista uradila nešto pogrešno ili samo radim nešto što mi još nije poznato?“
To pitanje može otvoriti ogroman prostor.
Jer možda sam prvi put rekla „ne“ ili izgovorila šta mi treba.
Možda sam prvi put prestala da objašnjavam ili sam prvi put izabrala odmor.
Možda sam prvi put odlučila da ne spašavam ili sam prvi put ostala tiha tamo gdje sam nekada morala dokazivati.
I možda je upravo ta nelagoda dio procesa u kojem moje tijelo uči:
„Mogu biti dobro i kada ne radim ono što sam nekada morala.“
Izabrati sebe ne znači odbaciti druge
Ovo mi je posebno važno.
Izabrati sebe ne znači da prestaješ voljeti.
Ne znači da postaješ hladan/na da više nikome ne pomažeš, ili da porodicu moraš odbaciti.
Ne znači da moraš raskinuti sve odnose sa prošlošću.
Izabrati sebe znači da više ne moraš napustiti sebe da bi ostao/la povezana sa drugima.
Možeš voljeti i imati granicu, razumjeti i reći „ne“, biti blizak/bliska i ostati svoj/a.
Možeš dati ljubav, vrijeme, energiju... a da se ne iscrpiš.
Možeš pomoći, a da ne preuzmeš tuđi život.
I upravo tu počinje stvaranje vlastitog identiteta.
Kada prestaneš da živiš po starom, nastaje prostor
U početku taj prostor može biti čudan.
Jer kada prestaneš biti ona/j koja/i uvijek rješava, pitaš se:
„Ko sam sada?“
Kada prestaneš stalno ugađati:
„Šta ja zapravo želim?“
Kada prestaneš nositi sve:
„Šta je uopšte moje da nosim?“
Kada prestaneš spašavati:
„Kako izgleda odnos u kojem ne moram nikoga popravljati?“
Kada prestaneš dokazivati:
„Šta ostaje od mene kada ništa ne moram dokazati?“
To je prostor koji se tek stvara.
I u njemu možda još nema jasnih odgovora.
Ali prvi put postoji mogućnost da odgovor ne dođe iz porodičnog programa.
Nego iz tebe, iz tvog tijela, tvojih vrijednosti, potreba i želja.
Iz onoga što danas biraš.
Vlastiti život često prvo izgleda kao praznina
Ovo je možda jedan od najneobičnijih dijelova procesa.
Kada dugo živiš kroz ono što „moraš“, život je pun.
Puno obaveza, odgovornosti, tuđih potreba, očekivanja, popravljanja i puno davanja.
Kada to počneš spuštati, odjednom se pojavi prostor.
I taj prostor može izgledati kao praznina.
Ali praznina nije uvijek gubitak.
Ponekad je to prvi prostor u kojem nešto tvoje može da se pojavi.
Tu počinješ da pitam:
Šta ja želim?
Šta mi prija?
Šta mi više ne prija?
Kome želim biti blizu?
Kako želim da izgleda moj dan?
Šta želim stvarati?
Šta želim učiti?
Kako želim voljeti?
Kako želim živjeti?
I polako, iz tih malih odgovora, počinje da nastaje nešto što možda nikada ranije nisi imao/la dovoljno prostora da upoznaš:
TI.
Ne verzija tebe koja je bila potrebna drugima.
Ne verzija tebe koja je bila korisna, koja je morala biti jaka.
Nego ti.
I tijelo počinje da uči novi jezik
Ne događa se preko noći.
Ali počinješ primjećivati promjene.
Možda prvi put udahneš dublje.
Možda više ne osjećaš stalno stezanje u ramenima.
Možda možeš reći „ne“ bez potrebe da satima poslije analiziraš razgovor ili odmoriti bez osjećaja da moram zaslužiti odmor.
Moći ćeš nekoga razočarati i ostati čitav/a, pa i dozvoliti da neko ima svoje osjećaje, a da ih ne moraš odmah popravljati.
To su mali trenuci.
Ali upravo kroz njih tijelo uči ono što um već razumije:
„Sigurna sam i kada sam svoja.“
Možda je ovo pravi početak iscjeljenja
Ne trenutak kada više nemaš stare obrasce.
Nego trenutak kada ih prepoznaš dovoljno rano da možeš izabrati drugačije.
Kada osjetiš staru reakciju, ali ne moraš automatski poslušati ili osjetiš krivicu, ali ne poništiš sebe.
Kada osjetiš strah, ali ne vratiš se nužno na staro ili prazninu, ali je ne moraš odmah popuniti.
Jer iscjeljenje nije uvijek osjećaj mira.
Ponekad je iscjeljenje trenutak u kojem stojiš usred nelagode i prvi put kažeš:
„Ne moram se vratiti sebi staroj samo zato što mi je ona poznata.“
Mogu ostati ovdje.
Mogu disati, osjetiti i izabrati.
Mogu sačekati da novo postane poznato.
I mogu polako početi da živim život koji nije određen samo onim što sam naslijedila.
Nego onim što danas svjesno biram.
Ako osjećaš da se ovo upravo događa i tebi
U radu kroz Polje prisustva ne pokušavam da dam gotov odgovor na pitanje šta bi trebalo da uradiš.
Zajedno gledamo šta se događa u tijelu, u osjećaju i u energetskom polju kada se stari način funkcionisanja počne mijenjati.
Jer ponekad ti već znaš šta želiš.
Ali tvoje tijelo još uvijek ne zna kako da se osjeća sigurno dok to biraš.
Sesija može biti prostor u kojem ne moraš ništa forsirati.
Možeš usporiti.
Osjetiti šta se zaista događa.
Prepoznati gdje još uvijek nosiš ono što možda više nije tvoje.
I napraviti više prostora za ono što jeste.
Ako osjećaš da si upravo na tom mjestu — između starog načina života i nečega što tek učiš da budeš — pozivam te u pozivam te u sesiju Polje prisustva.
Ne moraš prvo sve razumjeti.
Dovoljno je da osjećaš da je vrijeme da se vratiš sebi.
Podijelite blog
