Gdje prestaje objašnjavanje sebe, a počinje preuzimanje odgovornosti za vlastite reakcije
Ponekad se našalim i kažem:
„Kriv je moj Merkur u Djevici.“
Onaj koji čuje riječ koja ne pripada rečenici.
Primijeti promjenu tona.
Zapamti šta je neko rekao prije tri mjeseca.
Vidi kada se dvije priče ne poklapaju.
Uhvati detalj koji je drugima promakao.
Osjeti da nešto „ne štima“ mnogo prije nego što dobije dokaz za to.
I dugo mi je bilo lako da kažem:
„Takva sam.“
Analitična sam. Primjećujem. Čujem. Povezujem. Vidim nepravilnosti.
Ali danas me zanima mnogo važnije pitanje:
Ako nešto zaista vidim - šta radim sa onim što sam vidjela?
Jer jedno je moja sposobnost opažanja. Drugo je moja reakcija. A treće je priča koju poslije napravim od svega toga.
I tu počinje odgovornost.
Ne moram poreći ono što vidim da bih bila „svjesna“
Mislim da smo u radu na sebi ponekad otišli u neobičan ekstrem.
Ako me nešto uznemiri, odmah tražim:
Šta je ovo u meni?
Koja je moja rana?
Zašto reagujem?
Šta projektujem?
Koji obrazac ponavljam?
I sva ta pitanja mogu biti dragocjena.
Ali postoji još jedno pitanje koje ne želim preskočiti:
„Šta se stvarno dogodilo?“
Jer nije svaka moja reakcija nastala u vakuumu.
Neko je možda zaista rekao nešto grubo, prešao moju granicu ili nije ispoštovao dogovor.
Neko je promijenio priču, obećao pa nije uradio.
Neko se prema meni ponašao na način koji mi nije prihvatljiv.
Moja unutrašnja reakcija pripada meni.
Događaj koji ju je pokrenuo ipak postoji.
Svijest za mene ne znači da ću toliko analizirati sebe da na kraju više ne vjerujem vlastitom opažanju.
Naprotiv.
Želim biti sposobna da istovremeno kažem:
„Da, ovo se dogodilo.“
i
„Sada želim vidjeti šta se zbog toga događa u meni.“
Tu počinje zrela odgovornost.
Možda moj Merkur vidi detalj. Ali Merkur ne bira šta ću ja učiniti s njim.
Astrologija mi može dati jezik i pomoći mi da razumijem određene sklonosti.
Možda ću kroz simboliku Merkura u Djevici lakše razumjeti zašto moj um spontano analizira, razdvaja, upoređuje i primjećuje sitnice.
Ali natalna karta ne može umjesto mene voditi razgovor.
Ne može postaviti granicu, odlučiti hoću li nekoga napasti ili mirno reći šta sam primijetila.
Ne može birati hoću li tri dana vrtjeti situaciju u glavi ili odlučiti hoću li tražiti objašnjenje, niti odrediti hoću li ostati tamo gdje mi nešto više ne odgovara.
Mogu reći:
„Takav je moj Merkur.“
Mogu reći:
„Takav mi je karakter.Takva sam odmalena. Ja sve primijetim. Previše analiziram.Takva mi je porodica. Imam takva iskustva.“
Sve to možda ima smisla.
Ali postoji trenutak kada moram pitati:
Da li ovim sebe razumijem ili sebe opravdavam?
To je velika razlika.
Objašnjenje i opravdanje nisu isto
Objašnjenje mi kaže:
„Sada razumijem zašto mi se ovo događa.“
Opravdanje kaže:
„Zbog toga ne moram ništa promijeniti.“
Objašnjenje donosi više svijesti. Opravdanje zatvara vrata promjeni.
Mogu razumjeti zašto mi je teško vjerovati ljudima, a ipak raditi na tome da svakoga ne posmatram kao buduću prijetnju.
Mogu razumjeti odakle dolazi moja potreba za kontrolom, a ipak učiti da pustim ono što nije moje.
Mogu znati zašto mi konflikt teško pada, a ipak naučiti govoriti kada mi nešto smeta.
Mogu biti svjesna da veoma brzo registrujem nedosljednost, a ipak ne moram od svake nedosljednosti napraviti istragu.
I mogu priznati da sam povrijeđena bez pretvaranja povrijeđenosti u dozvolu da povrijedim drugoga.
To je za mene odgovornost.
Ne poricanje ili utišavanje sebe.
Ne preuzimanje krivice za tuđe postupke.
Nego sposobnost da razlikujem:
šta je tuđe, šta je moje i šta ja biram uraditi sa svojim dijelom.
Krivica traži krivca. Odgovornost traži mogućnost izbora.
Kada sam u krivici, moje pitanje često glasi:
„Ko je ovo napravio?“
Kada sam u odgovornosti, pitam:
„Šta je sada u mojoj moći?“
To nikako nije isto.
Ako me neko povrijedio, odgovornost ne znači:
„Sama sam kriva.“
Ako je neko bio nepošten, odgovornost nije:
„Sigurno sam to privukla.“
Ako neko nije poštovao moju granicu, ne moram tražiti način da čitavu situaciju pretvorim u lekciju o tome šta nije u redu sa mnom.
Odgovornost počinje tamo gdje kažem:
„Ovo nije bilo moje ponašanje. Ali moj sljedeći izbor jeste moj.“
Hoću li ostati, govoriti, postaviti granicu ili tražiti pojašnjenje?
Hoću li nastaviti istu dinamiku i dopustiti da tuđa odluka upravlja mojim unutrašnjim svijetom narednih mjesec dana?
Tu se moja moć vraća meni.
A šta kada zaista jesam „preosjetljiva“ na detalje?
I ovo pitanje sebi postavljam.
Jer nije dovoljno reći:
„Ja samo vidim ono što drugi ne vide.“
Ponekad zaista vidim.
A ponekad moj um traži.
Traži znak da nešto nije u redu.
Skenira ton. Traži promjenu. Pamti sitnice. Povezuje događaje. Pokušava unaprijed prepoznati opasnost.
I zato za mene zrelost nije slijepo vjerovanje svakoj vlastitoj interpretaciji.
Zrelost je sposobnost da napravim razliku između:
onoga što sam primijetila
i
onoga što sam zaključila.
Primijetila sam da je osoba promijenila ton.
To je opažanje.
„Ljuta je na mene.“
To je tumačenje.
Čula sam drugačiju verziju događaja.
To je podatak.
„Namjerno me laže.“
To je zaključak koji tek treba provjeriti.
Nije odgovorila na poruku.
To se dogodilo.
„Nisam joj važna.“
To je priča koju je moj unutrašnji svijet dodao.
Ova razlika mi je postala ogromna.
Jer kada je napravim, ne moram sumnjati u svoje opažanje.
Samo ne moram svako opažanje odmah pretvoriti u presudu.
Tijelo reaguje prije nego što napravim cijelu priču
Ponekad se sve dogodi veoma brzo.
Čujem rečenicu.
Stomak se stegne. Vilica očvrsne. Dah postane plići. U grudima se pojavi pritisak.
I um odmah kreće da objašnjava.
„Znala sam. Opet isto. Evo dokaza. Uvijek mi se ovo događa. Nikome ne mogu vjerovati.“
U nekoliko sekundi više nisam samo u ovom događaju.
Sa mnom su svi prethodni događaji koji liče na njega.
I tada reakcija može postati mnogo veća od onoga što se trenutno događa.
Zato mi tijelo može pomoći.
Prije poruke, optužbe, povlačenja ili objašnjavanja.
Mogu stati i pitati:
„Šta trenutno znam?“
„Šta pretpostavljam?“
„Šta osjećam?“
„Na šta me ovo podsjeća?“
„Šta mi sada zapravo treba?“
Tih nekoliko pitanja mogu napraviti razmak između događaja i moje automatske reakcije.
A u tom razmaku postoji izbor.
Prebacivanje krivice nekada izgleda mnogo suptilnije nego što mislim
Lako ga prepoznam kada kažem:
„Ti si me natjerao da ovo uradim.“
Ali postoje mnogo suptilniji oblici.
„Ja sam takva zbog svog horoskopa. Takva sam zbog roditelja.Takva sam zbog bivšeg partnera. Takva sam jer su me ljudi razočarali.Takav mi je temperament. Ne mogu drugačije.“
Možda su sve te stvari ostavile trag.
Neke su me snažno oblikovale.
Ali ako danas svaku svoju reakciju objasnim njima, gdje sam ja?
Gdje je moj izbor?
Gdje je mogućnost da nešto naučim?
Gdje je odrasla ja koja sada može učiniti ono što nekada nije mogla?
Mogu poštovati cijelu svoju priču i ipak prestati da joj predajem volan.
To mi se čini jednim od najvažnijih oblika lične slobode.
Preuzimanje odgovornosti nije preuzimanje svega na sebe
Ovo želim posebno naglasiti.
Postoji velika razlika između:
„Ja sam odgovorna za svoj dio.“
i
„Sve je do mene.“
Prva rečenica oslobađa.
Druga iscrpljuje.
Ako je odnos između dvoje ljudi, ne mogu sama nositi cijelu odgovornost za njega.
Ako je neko prekršio dogovor, to pripada njemu.
Ako sam ja reagovala grubo, moja reakcija pripada meni.
Ako neko odbija komunikaciju, to je njegov izbor.
Ako ja mjesecima ostajem u odnosu koji me razara, tada mogu pogledati svoj izbor ostajanja.
Ne moram preuzeti tuđu krivicu da bih preuzela vlastitu odgovornost.
I ne moram drugome vratiti svoju odgovornost da bih jasno imenovala ono što je uradio.
Mogu reći:
„Ovo što si uradio nije u redu sa mnom.“
i istovremeno pitati:
„Šta ja sada želim uraditi sa tom informacijom?“
To je potpuno drugačija pozicija.
Prava sloboda počinje kada prestanem tražiti ko je kriv
I počnem razlikovati.
Ovo je činjenica, a ovo je moja interpretacija.
Ovo je osjećaj, a ovo je stara rana koja se aktivirala.
Ovo je tuđe ponašanje, a ovo je moja granica.
Ovo nije pod mojom kontrolom, ali ovo jeste.
Tada više ne moram sebe ubjeđivati da nisam vidjela ono što sam vidjela.
Ne moram ni od svakog detalja praviti dokaz.
Mogu ostati uz sebe dovoljno dugo da vidim jasnije.
I upravo to je odrasla odgovornost.
Ne kažnjavanje sebe ili opravdavanje drugih.
Ne traženje krivca, nego spremnost da pogledam stvarnost kakva jeste i kažem:
„Ovo se dogodilo. Ovo se u meni pokrenulo. A ovo je ono što ja sada biram.“
Merkur može biti u Djevici. Ali život je ipak moj.
Mogu voljeti astrologiju i sve druge alate i kroz njih upoznavati sebe.
Mogu razumjeti svoj način razmišljanja, komuniciranja i opažanja.
Ali nijedan položaj u natalnoj karti, niti bilo gdje drugo, ne želim koristiti kao presudu o sebi.
Jer kada kažem:
„Takva sam.“
priča se završava.
Kada kažem:
„Ovo je moja sklonost. Šta želim uraditi s njom?“
priča tek počinje.
Moja sposobnost da primijetim detalje može postati dar.
Može mi pomoći da čujem ono što nije jasno izgovoreno.
Da primijetim nijansu i prepoznam obrazac ili postavim dobro pitanje.
Ali ista sposobnost, kada njome upravlja strah, može postati stalno skeniranje.
Pretjerano analiziranje ili potraga za dokazima.
Nemogućnost da se opustim.
Zato više ne želim pitati:
„Ko je kriv što sam ovakva?“
Želim pitati:
„Kako želim koristiti ono što jesam?“
Jer tu počinje moja moć.
Ne mogu uvijek birati šta ću primijetiti niti narediti tijelu da nikada ne reaguje.
Ne mogu kontrolisati kako će se drugi ponašati.
Ali mogu učiti da biram šta ću uraditi nakon toga.
I upravo to je jedan od najdubljih oblika iscjeljenja za mene:
da prestanem tražiti opravdanje za svoju reakciju i počnem stvarati slobodu između onoga što mi se dogodilo i onoga što ću dalje napraviti.
Kada mi je teško razlikovati šta je moje, a šta tuđe
Ponekad razumijem sve ovo, a ipak se u trenutku aktivacije izgubim.
Ne znam više da li nešto jasno osjećam ili me vodi staro iskustvo.
Da li prepoznajem stvarnu nepravilnost ili sam već napravila deset zaključaka.
Da li govorim iz svoje istine ili reagujem iz mjesta koje je nekada moralo da se zaštiti.
U Polju prisustva upravo tu možemo usporiti.
Pogledati šta se događa u tijelu.
Šta se aktivira u osjećaju.
Koji obrazac se ponavlja.
Šta pripada ovom trenutku, a šta je došlo sa mnogo starijim iskustvom.
I gdje je tvoja odgovornost bez preuzimanja onoga što nije tvoje.
Za mene cilj nije postati osoba koja više nikada ne reaguje.
Cilj je postati dovoljno prisutna da mogu prepoznati odakle moja reakcija dolazi i šta želim izabrati nakon nje.
Ako osjećaš da stalno pokušavaš utvrditi ko je kriv, možda ti je potrebno drugo pitanje:
„Šta je ovdje moje da vidim, osjetim i preuzmem - a šta konačno mogu vratiti tamo gdje pripada?“
Tu može početi Polje prisustva.
Čekam te na tom mjestu.
Podijelite blog
