Postavljam sebi ovo pitanje bez žurbe.
Ne da bih brzo našla odgovor — nego da bih ostala dovoljno dugo da ga stvarno osjetim.
Jer istina je…
nisam jedna.
Nikada nisam bila.
U meni živi mnogo slojeva.
Mnogo verzija.
Mnogo “ja”.
Postoji dio mene koji zna tačno kuda ide.
Koji je miran, jasan, ukorijenjen.
I postoji dio mene koji sumnja u svaki korak.
Koji se preispituje.
Koji traži potvrdu.
Postoji verzija mene koja voli bez zadrške.
Koja daje, koja grli, koja vjeruje.
I postoji ona koja se zatvara čim osjeti opasnost.
Koja se povlači.
Koja štiti srce po svaku cijenu.
Postoji ona koja je nježna.
I ona koja postavlja granice.
Ona koja oprašta.
I ona koja pamti.
Ona koja blista.
I ona koja se skriva.
I dugo sam vjerovala da treba da izaberem.
Da moram odlučiti koja od njih sam “prava ja”.
Da moram eliminisati one dijelove koji mi ne odgovaraju.
Koji nisu “lijepi”.
Koji nisu “duhovni”.
Koji nisu “poželjni”.
Ali istina me sustigla na drugačiji način.
Nisam došla ovdje da budem samo jedna verzija sebe.
Došla sam da budem — cijela.
Problem nije u tome koliko verzija sebe imam.
Problem je u tome koje od njih odbacujem.
Jer svaka verzija mene ima svoju funkciju.
Ona koja se povlači — nekada me je spasila.
Ona koja sumnja — pokušava da me zaštiti od razočaranja.
Ona koja kontroliše — traži sigurnost.
Ona koja se raspada — traži prostor da bude viđena.
Ništa u meni nije nastalo bez razloga.
Ali…
Nisu svi dijelovi mene pozvani da vode moj život.
Tu počinje svjesnost.
Prihvatanje nije isto što i prepuštanje.
Prihvatanje ne znači:
“ovakva sam i ne mogu drugačije.”
Prihvatanje znači:
“vidim te — i biram svjesno kako ću dalje.”
Kada prestanem da bježim od dijela sebe koji me plaši…
on gubi potrebu da viče.
Kada prestanem da potiskujem emociju…
ona prestaje da me preplavljuje.
Kada prestanem da se borim sa sobom…
počinjem da sarađujem.
Zato se pitam:
Prihvatam li sebe kada nisam jaka?
Kada nisam inspirisana?
Kada nemam odgovore?
Prihvatam li sebe kada osjetim ljubomoru?
Strah?
Umor?
Otpor?
Ili tada pokušavam da se “popravim”?
Da ubrzam proces?
Da preskočim dio koji mi nije prijatan?
Istina koju učim iz dana u dan je ova:
Ne mogu transformisati ono što ne želim da vidim.
Ne mogu iscijeliti dio sebe koji stalno odbacujem.
Ne mogu živjeti autentično ako prihvatam samo “lijepu verziju sebe”.
Cjelovitost nije savršenstvo.
Cjelovitost je dozvola.
Dozvola da budem u procesu.
Dozvola da se mijenjam.
Dozvola da ne znam.
Dozvola da budem — i svjetlo i sjena.
I kada počnem da posmatram sebe iz tog mjesta…
nešto se mijenja.
Ne postajem savršena.
Postajem istinita.
Kako ja radim sa svojim verzijama?
Ne guram ih.
Ne utišavam ih silom.
Sjednem.
Slušam.
Postavljam pitanja:
– Koji dio mene se sada javlja?
– Šta pokušava da mi kaže?
– Čega se boji?
– Šta mu zapravo treba?
I onda biram iz svjesnosti, a ne iz automatizma.
To je rad.
To je proces.
To je ono što radimo zajedno u mojim sesijama i programima.
Ako osjetiš da:
– se vrtiš u istim obrascima
– reaguješ iz dijelova sebe koje ne razumiješ
– osjećaš unutrašnji konflikt između “znam šta želim” i “ne mogu to živjeti”
– želiš dublje upoznati sebe, ali ne znaš odakle početi
onda je to poziv.
Ne da se popraviš.
Nego da se upoznaš.
U radu koji vodim — kroz energetske sesije, vođene procese i programe — ulazimo upravo tu:
u slojeve koje si možda dugo ignorisao/la,
u emocije koje čekaju da budu viđene,
u dijelove tebe koji ne traže da nestanu — nego da budu integrisani.
Jer kada upoznaš svoje verzije…
i kada ih naučiš držati sa sviješću…
tvoj život prestaje biti borba —
i postaje odnos.
Sa sobom.
Ako osjetiš da je vrijeme za to,
možeš mi se javiti za:
– individualne sesije
– pakete od 3 ili 5 dubinskih sesija
– ili programe kroz koje ideš korak po korak
Nisi previše.
Nisi kontradiktoran/na.
Ti si slojevit/a.
I u toj slojevitosti — krije se tvoja snaga.
Podijelite blog
