Jedna je zajednička stvar koju sam primijetila kod žena koje nose veliki kapacitet.
One rijetko imaju problem sa nedostatkom snage, sa nedostatkom sposobnosti ili inteligencije, intuicije, kreativnosti ili posvećenosti.
Njihov najveći izazov često je nešto sasvim drugo.
Ne znaju kome daju svoju životnu energiju.
Godinama sam posmatrala žene koje mogu pomjerati planine.
Žene koje imaju sposobnost da vide rješenja tamo gdje ih drugi ne vide.
Koje mogu organizovati, kreirati, voditi, iscijeliti, podržati i iznijeti mnogo više nego što same vjeruju.
I uvijek sam primjećivala isti obrazac.
Njihova ambicija nije služila njima.
Služila je sistemima, porodicama, partnerima.
Služila je tuđim poslovima, tuđim snovima.
Ljudima koji bez njihovog kapaciteta nikada ne bi mogli ostvariti ono što jesu.
To nije zato što su slabe.
Naprotiv.
To se najčešće događa upravo najjačima.
Jer osoba koja nosi veliki kapacitet prirodno preuzima odgovornost.
Prirodno vidi šta treba uraditi.
Prirodno osjeća gdje nedostaje energija.
Prirodno želi pomoći.
Ali postoji ogromna razlika između služenja iz cjelovitosti i davanja sebe iz rane.
Kada ambiciju nosimo iz rane, ona postaje dokazivanje.
Postaje potreba da budemo viđeni.
Da budemo dovoljno dobri.
Da zaslužimo ljubav.
Da konačno dobijemo potvrdu koju smo nekada tražili.
Tada radimo više nego što je potrebno.
Dajemo više nego što možemo.
Preuzimamo više nego što nam pripada.
I na kraju ostajemo iscrpljeni.
Ne zato što smo previše snažni.
Nego zato što smo svoju snagu davali na pogrešna mjesta.
Zdrava ambicija izgleda potpuno drugačije.
Ona ne dolazi iz nedostatka.
Dolazi iz unutrašnje punoće.
Ne pokušava dokazati vrijednost.
Ona već zna svoju vrijednost.
Ne juri za priznanjem.
Ne moli za dozvolu.
Ne traži potvrdu.
Ona stvara.
Mirno.
Jasno.
Dosljedno.
Iz prisustva.
Iz povezanosti sa sobom.
Iz dubokog osjećaja da je život previše dragocjen da bi se trošio na ono što nije naše.
Kada žena nauči nositi svoj kapacitet iz cjelovitosti, događa se nešto prelijepo.
Prestaje spašavati i dokazivati.
Prestaje nositi ono što drugi mogu nositi sami.
Počinje birati.
Počinje usmjeravati svoju energiju.
Počinje ulagati svoju životnu snagu tamo gdje njena duša zaista želi da raste.
Tada njena ambicija postaje sveta.
Ne zato što postiže više.
Nego zato što konačno stvara ono što je njeno.
Možda najvažnije pitanje koje danas sebi možemo postaviti nije:
"Koliko još mogu dati?"
Nego:
"Da li ono čemu danas dajem svoju energiju zaista pripada meni?"
Jer tvoja ambicija je dragocjena.
Tvoja kreativnost je dragocjena.
Tvoja životna snaga je dragocjena.
I nisu stvorene da budu gorivo za tuđe snove.
Stvorene su da postanu temelj života koji je u skladu sa tobom.
Ako osjećaš da si dugo nosila više nego što ti pripada, ako osjećaš da tvoja energija odlazi na mjesta koja te ne hrane i ako znaš da je vrijeme da svoj kapacitet vratiš sebi, tada je možda došao trenutak da pogledaš šta se zaista nalazi ispod obrazaca davanja, dokazivanja i preuzimanja odgovornosti.
U individualnim sesijama zajedno istražujemo upravo te slojeve – stare obrasce, emocionalne korijene i unutrašnje mehanizme koji određuju gdje odlazi tvoja životna energija.
Jer kada vratiš svoju energiju sebi, ne dobijaš samo više snage.
Dobijaš sebe.
Podijelite blog
