Nekada sam mislila da je moj život određen onim što želim.
Imam želju.
Postavim namjeru.
Vizualizujem.
Nadam se.
Vjerujem.
I onda čekam da se stvarnost pomjeri prema meni.
Ali što više gledam svoj život iznutra, sve jasnije vidim nešto mnogo dublje.
Ne živim samo ono što želim.
Živim ono što jesam, što vjerujem, dopuštam i trpim.
Ono čemu se vraćam.
Ono što mi je poznato i što moje tijelo prepoznaje kao sigurnost.
Ono što svakodnevno biram, čak i kada mi se ti izbori ne dopadaju.
I možda je upravo zato toliko puta u mom životu izgledalo kao da me sustiže ono od čega sam najviše pokušavala pobjeći.
Sve od čega sam bježala, stiglo me.
I tek sada počinjem da razumijem zašto.
Nisam prizivala ono što sam željela. Živjela sam ono što sam nosila.
Mogu izgovarati:
„Želim ljubav.“
A u sebi nositi stalnu pripravnost za napuštanje.
Mogu govoriti:
„Želim mir.“
A svakodnevno živjeti iz žurbe, kontrole i unutrašnje napetosti.
Mogu željeti novac, slobodu i obilje, a istovremeno vjerovati da vrijedim samo kada sam korisna, produktivna i potrebna.
Mogu željeti odnos u kojem sam viđena, a iznova birati mjesta na kojima se moram dokazivati.
Mogu željeti da me neko čuje, a godinama prećutkivati ono što mi je najvažnije.
Mogu željeti novi život, a svakodnevno održavati identitet žene koja je naučila da preživljava stari.
I tu se događa jedan bolan susret sa sobom.
Jer tada više ne mogu samo pitati:
„Šta želim?“
Moram pitati:
„Iz kojeg mjesta ja živim dok to želim?“
Moja želja i moje biće nisu uvijek isto mjesto
Ovo je razlika koju dugo nisam razumjela.
Jedno je ono što svjesno želim.
Drugo je ono što duboko očekujem.
Jedno je ono što govorim.
Drugo je ono što moje tijelo svakodnevno potvrđuje.
Jedno je moja slika budućnosti.
Drugo je identitet iz kojeg svakog jutra ustajem.
I upravo taj identitet ima ogromnu moć.
Ako sebe doživljavam kao onu koja sve mora sama, život će mi stalno nuditi situacije u kojima mogu biti ona koja sve mora sama.
Ako vjerujem da moram zaslužiti ljubav, prepoznavaću odnose u kojima ljubav dolazi kao nagrada.
Ako vjerujem da moram biti jaka, teško ću prepoznati koliko mi je pomoći potrebno.
Ako vjerujem da je sigurnije ćutati, biraću mir koji me iznutra košta.
Ako vjerujem da moje potrebe opterećuju druge, naučiću da ih skrivam toliko dobro da ću jednog dana možda i sama zaboraviti šta mi treba.
Tako nastaje ono što zovemo „moja realnost“.
Ne kao kazna niti kao neka kosmička presuda.
Nego kao posljedica onoga što iz dana u dan utjelovljujem, ponavljam i dopuštam.
Život mi često pokaže ono što još uvijek živim
Zato danas drugačije gledam na ponavljanja.
Na iste tipove odnosa.
Iste konflikte, razočaranja, osjećaje.
Iste vrste umora, potrebu da dokazujem ili trenutak kada sebe stavim na kraj.
Nekada sam se pitala:
„Zašto mi se ovo opet događa?“
Danas pokušavam pitati:
„Šta je u meni još uvijek spremno da ovo prihvati kao normalno?“
To je mnogo neugodnije pitanje.
Ali je i mnogo moćnije.
Jer dok tražim krivca izvan sebe, moja moć ostaje izvan mene.
Kada pogledam čime ja učestvujem u stvaranju, dobijam mogućnost izbora.
Ne mogu kontrolisati sve što će mi život donijeti.
Ne mogu svojim mislima objasniti svaku okolnost.
Ne mogu tvrditi da je svaka bolest, gubitak, nepravda ili tragedija nešto što sam „manifestovala“.
Život nije moralni automat.
I ovo mi je važno reći.
Jer preuzeti odgovornost za svoj unutrašnji svijet nije isto što i okriviti sebe za sve što mi se dogodilo.
Nisam kriva za sve što me zadesilo.
Ali mogu pogledati:
Šta danas radim sa onim što mi se dogodilo?
Sve od čega sam bježala možda nije došlo da me kazni
Možda je došlo da ga konačno vidim.
Godinama mogu bježati od osjećaja da nisam dovoljno važna.
I onda će me život dovoditi u situacije u kojima ću se iznova osjećati nevažnom.
Mogu bježati od svoje ljutnje.
A ona će pronalaziti put kroz tijelo, odnose, ton glasa, umor i trenutke kada više ne mogu.
Mogu bježati od vlastite potrebe za odmorom.
A život će me stalno dovoditi do granice iscrpljenosti.
Mogu bježati od istine.
A onda će mi biti sve teže da živim u laži.
Mogu bježati od svoje autentičnosti.
A onda će mi sve više smetati život koji sam sama izgradila.
I nije istina da me život kažnjava.
Čeka da shvatim da ono što potiskujem ne prestaje postojati.
Samo čeka drugi način da bude viđeno.
Ono što vibriram nije samo ono što osjećam
Kada govorim o „vibraciji“, danas je više ne doživljavam kao neku magičnu frekvenciju koja će mi poslati određeni događaj.
Za mene je vibracija mnogo intimnija.
To je način na koji postojim.
Način na koji gledam sebe, ulazim u odnos, donosim odluku.
Način na koji reagujem kada me neko odbije.
Način na koji primam i dajem.
Način na koji postavljam granicu i govorim sebi kada pogriješim.
Način na koji moje tijelo reaguje kada mi se dogodi nešto dobro.
I upravo tu počinjem shvatati:
Ne šaljem životu samo ono što želim.
Šaljem mu informacije o tome ko sam u odnosu prema onome što želim.
Ako kažem da želim obilje, ali me obilje plaši, moje ponašanje će to pokazati.
Ako kažem da želim ljubav, ali bliskost doživljavam kao gubitak slobode, i to će se pokazati.
Ako kažem da želim odmor, ali svoju vrijednost mjerim produktivnošću, tijelo će se teško opustiti.
Ako kažem da želim slobodu, ali ne znam ko sam kada niko ništa ne traži od mene, i ta će se praznina pokazati.
Zato se promjena ne događa samo kada promijenim želju
Promjena se događa kada počnem mijenjati osobu koja tu želju nosi.
To je mnogo dublji rad.
Ne pitam samo:
„Šta želim privući?“
Pitam:
„Ko sam ja kada to više ne moram zaslužiti?“
„Kako se ponaša žena koja vjeruje da smije biti voljena?“
„Kako izgleda moj dan kada više ne živim iz straha od oskudice?“
„Kako biram kada znam da ne moram svima biti dobra?“
„Kako primam kada ne moram odmah uzvratiti?“
„Kako volim kada ne moram izgubiti sebe da bih ostala blizu?“
Tu počinje stvarna transformacija.
Jer ne pokušavam više da promijenim samo ono što mi dolazi.
Počinjem mijenjati ono iz čega živim.
I tada se mijenja ono što mi je moguće
Kada promijenim odnos prema sebi, počinjem drugačije prepoznavati ljude.
Kada promijenim granice, mijenja se ono što ostaje u mom prostoru.
Kada promijenim način na koji primam, mijenja se ono što mogu prihvatiti.
Kada prestanem da dokazujem, počinjem primjećivati gdje sam bila zarobljena u dokazivanju.
Kada prestanem da se smanjujem, neke prostorije odjednom postanu premale.
Kada počnem da poštujem svoje vrijeme, drugačije gledam na ono kome ga poklanjam.
Kada počnem da vjerujem sebi, više ne tražim toliko potvrde spolja.
I tada se ponekad dogodi nešto što izgleda kao čudo.
Ali možda nije čudo.
Možda je samo posljedica toga što sam postala drugačije mjesto iz kojeg živim.
A šta onda sa svime od čega sam bježala?
Više ne moram bježati.
Mogu stati.
Pogledati.
Osjetiti.
I pitati:
„Šta mi ovo pokazuje o meni?“
Da prestanem da sebe osuđujem i dozvolim si tako da se upoznam.
Možda je iza mog straha potreba za sigurnošću.
Iza moje potrebe za kontrolom stoji nepovjerenje.
Iza stalnog davanja možda čeka želja da budem potrebna, a iza perfekcionizma možda živi strah od greške.
I kada to vidim, više ne moram ratovati sa sobom.
Mogu početi mijenjati odnos prema tom mjestu.
Ne trebam manifestovati novi život
Sada znam trebam postati osoba kojoj je novi život prirodan.
Osoba koja može primiti ljubav.
Koja može imati novac bez unutrašnjeg osjećaja krivice.
Koja može odmarati, reći šta želi, podnijeti da neko bude razočaran.
Koja može ostati svoja u bliskosti i može biti viđena.
Koja može napraviti izbor bez konsultovanja cijelog svijeta.
To je ono što želim da razumijem.
Moja nova realnost ne počinje kada se nešto spolja pojavi.
Počinje kada ja postanem mjesto u kojem je to novo moguće.
I možda je zato najdublje pitanje koje danas mogu sebi postaviti:
„Da li svojim životom već živim ono što govorim da želim?“
Ako odgovor zaboli — možda je to dobar znak.
Jer sada imam mjesto od kojeg mogu početi.
Polje prisustva
U Polju prisustva upravo tu možemo gledati dublje.
Ne samo šta želiš.
Nego iz kojeg mjesta želiš.
Šta tvoje polje trenutno pokazuje?
Koje obrasce ponavljaš?
Gdje tvoje tijelo još uvijek živi staru priču?
Šta ti je poznato, čak i kada ti više ne služi?
Gdje postoji raskorak između onoga što svjesno govoriš i onoga što svojim životom potvrđuješ?
I gdje se već otvara prostor za nešto novo?
Jer ponekad ne treba da tražiš još jednu tehniku manifestacije.
Treba da upoznaš onu verziju sebe koja bi morala živjeti drugačije kada bi ono što želi već bilo moguće.
Tu počinje stvarna promjena.
Ako osjećaš da te je život ponovo doveo pred isto mjesto, možda ovo nije još jedan krug.
Možda je ovo trenutak u kojem konačno možeš da ga vidiš.
I izabereš drugačije.
Podijelite blog
