Sjedim danas ispred svoje kuće i u miru, sa zadovoljstvom posmatram mladu jabuku i njene prve plodove.
Stablo mlado, nejako.
Plodova, hvala Bogu, dosta.
Za mlade grane i previše.
Povile se, gledaju ka zemlji, a gore bi, ka nebu, u visine.
Teret im težak, a drag. Nose, ali trebaju pomoć. Podršku.
U trenutku sam osvijestila svoj put, put dugačak skoro 30 godina.
Nosila, nosila, nosila. Svoje, tuđe, svačije..
Osjetim zadovoljstvo zbog rezultata, pa mi žao usporiti, ne daj bože stati. Shvatim da mogu, pa mi žao odustati. Ako skinem komad tereta, bojim se ostaće nezavršeno, samo će se kraj njega proći, a šteta bi bilo..
Vratim pogled i misli na svoju jabuku.
Nasmiješim se, a očiju suznih.
Zovem svoga Nenada.
"Pomozi joj, molim te. Ne dozvoli da se slomi."
Šta vi radite sa ljudima koji vam donose velike rezultate, sa ljudima od čijeg zalaganja svi imaju koristi?
Pretovarite ih i dozvolite da se pod silinom tereta slome ili prepoznate trenutak kada im je podrška potrebna, budete im oslonac?
Podrška u pravom trenutku je neprocjenjiva. Učiniće da je volja snažnija i time da rezultata i plodova bude sve više.
U suprotnom, savijaće se pod opterećenjem, dok ne puknu...
A, koriste li onda ikome?
Obazrivo sa ljudima.
Ipak, ljudi nisu stabla.
Pazite - lomljivo!
Podijelite blog
