Postoje iskustva koja promijene način na koji žena diše.
Način na koji gleda svoje tijelo.
Način na koji ulazi u jutro.
Način na koji sluša tišinu.
Iskustvo karcinoma dojke nikada ne promijeni samo tijelo.
Promijeni odnos prema sebi, sigurnosti, ženstvenosti, bliskosti, životu i vremenu.
I možda je jedna od najtežih stvari upravo to što mnoge žene kroz sve to pokušavaju prolaziti same.
Uče kako da izdrže.
Kako da budu hrabre.
Kako da nastave dalje čak i onda kada su umorne.
A rijetko ko ih pita:
“Kako je tvoje srce u svemu ovome?”
Ne ono koje mora biti jako.
Nego ono pravo, ljudsko srce.
Ono koje je možda uplašeno.
Preumorno.
Preplavljeno.
Ono koje želi samo malo sigurnosti, nježnosti i prostora da spusti oklop.
Prije šest godina i sama sam se susrela sa ovom dijagnozom.
I možda baš zato veoma duboko razumijem koliko se tada promijeni odnos sa tijelom.
Koliko žena nekada prestane osjećati svoje tijelo kao sigurno mjesto.
Koliko tuge ostane neizgovoreno.
Koliko emocija ostane zaključano jer se pokušava “držati”.
Tokom godina sve više sam osjećala da želim stvoriti prostor koji neće tražiti od žene da bude pozitivna, jaka ili “iscijeljena”.
Prostor koji neće nositi pritisak.
Nego prisustvo.
Tako je nastala ideja programa “Povratak Srcu”.
Ne kao programa koji obećava čuda.
Nego kao nježnog prostora kroz koji žena može:
-
disati,
-
osjećati,
-
odmarati,
-
povezivati se sa sobom,
-
i polako se vraćati unutrašnjem osjećaju života.
Program je osmišljen kao četvoronedjeljno putovanje kroz:
-
duboke vođene meditacije,
-
rituale,
-
refleksivna pitanja,
-
kreativni izraz,
-
rad sa srcem i tijelom,
-
i veoma nježne dnevne prakse.
Posebno mjesto u programu ima srčana čakra.
Ne kao ideja da “otvorimo srce i sve će nestati”.
Nego kao prostor u kojem učimo:
-
kako da budemo uz sebe,
-
kako da osjećamo bez srama,
-
kako da primimo podršku,
-
kako da omekšamo unutrašnji oklop,
-
i kako da ponovo osjetimo toplinu prema sebi i svom tijelu.
Možda iscjeljenje nekada ne izgleda kao velika transformacija.
Možda nekada izgleda kao:
-
prvi duboki udah nakon dugo vremena,
-
trenutak mira u tijelu,
-
dopuštenje sebi da plačemo,
-
ili osjećaj da više ne moramo sve same.
I možda je upravo to početak povratka sebi.
Program je još uvijek u nastajanju.
Polako.
Nježno.
Sa mnogo pažnje prema svakoj riječi, meditaciji i prostoru koji će držati žene koje mu dođu.
Jer vjerujem da postoje procesi koji ne trebaju biti stvarani brzo.
Nego srcem.
I možda će upravo tako pronaći žene kojima su potrebni. 🤍
Podijelite blog
