Nikada me ništa nije suočilo sa istinom o meni kao roditeljstvo.
Ne partnerstvo, ne posao, ne duhovni rad – već upravo trenuci kada sam gledala svoje dijete u oči i u njima prepoznavala dijelove sebe koje sam nekada davno zaboravila.
Roditeljstvo me naučilo da ljubav nije samo nježnost i zaštita. Ljubav je i granica. Ljubav je i priznanje sopstvene nemoći. Ljubav je spremnost da vidim gdje moje rane upravljaju mojim reakcijama, gdje moje dijete postaje ogledalo onog dijela mene koji još uvijek čeka da bude voljen.
Kada sam postala majka, vjerovala sam da će moj zadatak biti da svoje dijete naučim životu. A zapravo, kroz moju kćer je život počeo učiti mene.
Svaki put kada bih se uznemirila, kada bih željela kontrolu, kada bih izgubila strpljenje – osjetila sam da to nije o njoj, već o meni. O mom unutrašnjem djetetu koje nikada nije naučilo da je sigurno da bude viđeno, koje nije smjelo da izrazi svoj bijes, tugu ili želju.
I tada sam počela svoj najdublji proces iscjeljenja.
Počela sam da se pitam:
Šta moje dijete u meni budi?
Na šta me poziva svaki put kad osjetim nemoć ili nestrpljenje?
Koja verzija mene tada progovara – odrasla, prisutna ja ili ranjena djevojčica koja traži pažnju, sigurnost, ljubav?
To su bila pitanja koja su me vodila ka mom unutrašnjem djetetu.
Ka onom tihom, zaboravljenom glasu u meni koji je samo čekao da ga čujem.
I tada sam shvatila – ne možemo biti svjesni roditelji ako nismo svjesna djeca u sebi.
Jer roditeljstvo ne traži savršenstvo. Ono traži prisutnost. Traži spremnost da zastanemo, da dišemo i da pogledamo u sebe prije nego što reagujemo.
Iz tog ličnog procesa rođen je Šapat djetinjstva – moj program kroz koji vodim ljude na put susreta sa njihovim unutrašnjim djetetom.
Jer svaka naša reakcija na dijete koje volimo zapravo je reakcija na dijete u nama koje još uvijek traži iscjeljenje.
Kroz meditacije, pitanja za refleksiju i male zadatke, u ovom programu učimo kako da čujemo taj tihi šapat – kako da zagrlimo ono dijete u sebi koje smo nekada morali zaboraviti da bismo preživjeli.
Kada to učinimo, roditeljstvo više nije borba.
Postaje prostor rasta.
Postaje polje u kojem zajedno učimo šta znači voljeti istinski, bezuslovno, iz prisustva.
Roditeljstvo me naučilo da moj zadatak nije da budem savršena, već da budem stvarna.
Da svoje dijete ne štitim od života, već da joj pokažem kako da kroz život ide s povjerenjem, čak i kad boli.
A to povjerenje mogu prenijeti samo ako ga i sama živim.
Zato danas, kada govorim o svjesnom roditeljstvu, govorim o povratku sebi.
O radu na sebi ne kao obavezi, već kao daru koji pružamo i sebi i svom djetetu.
Jer svako iscjeljeno dijete u nama, iscjeljuje generacije iza i ispred nas.
Ako osjećaš da te tvoje dijete budi, provocira, preplavljuje ili u tebi otvara nešto što ne razumiješ — znaj da je to poziv.
Poziv da se vratiš sebi. Da otkriješ ono dijete u sebi koje te još uvijek čeka s vjerom da ćeš ga napokon čuti.
Taj put nije uvijek lagan, ali je oslobađajući.
I ako te duša zove da kreneš njime — Šapat djetinjstva je mjesto gdje taj put počinje.
Jer roditeljstvo je mnogo više od odgoja djeteta.
To je proces rađanja tebe – prisutne, svjesne, cijele.
Prijaviti se možeš ovdje https://dashboard.mailerlite.com/forms/1500651/153600513459357292/share.
Radujem ti se.
Podijelite blog
