Disregulaciju danas više ne posmatram kao slabost.
Ja je vidim kao trenutak u kojem moje odraslo, svjesno i razumno „ja“ napravi mali korak unazad, a naprijed istupi onaj dio mene koji je nekada bio preplašen, neshvaćen ili nesiguran.
U tim trenucima ne reagujem iz sadašnjosti.
Ne reagujem iz zrelosti.
Reagujem iz prošlosti.
Iz sjećanja koje je ostalo zapisano u tijelu.
Iz emocije koja nikada nije dobila prostor da bude viđena, priznata i umirena.
Tada govorim glasnije nego što želim.
Tada se povučem dublje nego što je potrebno.
Tada tražim potvrdu ili bježim od bliskosti.
I tek kasnije shvatim nešto važno.
To nisam bila ja danas.
To je bilo moje ranjeno dijete.
Dijete koje je nekada moralo da se brani.
Dijete koje je moralo da se prilagođava.
Dijete koje je nekada moralo da ćuti kako bi sačuvalo odnos, sigurnost ili ljubav.
Naše tijelo ne zaboravlja takva iskustva.
Ono ih čuva kao zapis.
Zato ponekad reagujemo snažnije nego što situacija traži.
Zato nas nekada sitnica pogodi dublje nego što razum može objasniti.
To nije pretjerivanje.
To je sjećanje tijela.
Disregulacija kao poziv, a ne kao problem
U jednom trenutku sam prestala da se pitam:
„Šta sa mnom nije u redu?“
Počela sam da pitam nešto drugo:
„Koji dio mene sada traži ljubav?“
Taj mali pomak promijenio je način na koji posmatram sebe.
Disregulacija mi je postala poziv.
Signal.
Putokaz.
Ona mi pokazuje gdje u meni još uvijek postoji dio koji čeka sigurnost.
Gdje postoji emocija koja nikada nije bila zagrljena.
Gdje postoji dijete koje još uvijek želi da bude viđeno.
Kada sam to počela razumijevati, prestala sam sebe osuđivati.
Počela sam osluškivati.
Počela sam učiti kako da u tim trenucima ostanem prisutna, kako da umirim tijelo i kako da se ponovo vratim svom odraslom, stabilnom dijelu.
Kako je nastao program Šapat djetinjstva
Program Šapat djetinjstva nije nastao kao ideja.
Nastao je iz ličnog procesa.
Iz moje potrebe da razumijem sebe.
Da upoznam dijelove sebe koje sam nekada morala potisnuti.
Da zagrlim ono dijete koje je dugo mislilo da mora biti tiho da bi bilo prihvaćeno.
Kroz taj proces shvatila sam nešto duboko važno:
Kada ranjeno dijete u nama ostane neviđeno, ono će se uvijek iznova javljati kroz naše reakcije.
Kroz povlačenje.
Kroz strah od bliskosti.
Kroz potrebu za potvrdom.
Kroz osjećaj da nikada nismo dovoljno dobri.
Ali kada to dijete dobije prostor da bude viđeno i prihvaćeno, nešto se mijenja.
Ono više ne mora da preuzima kontrolu.
Ono više ne mora da viče kroz naše reakcije.
Ono može da se odmori.
Program Šapat djetinjstva upravo je prostor u kojem ljudi uče:
-
kako da prepoznaju kada reaguje njihovo unutrašnje dijete
-
kako da razumiju svoje emocionalne okidače
-
kako da vrate osjećaj sigurnosti u tijelo
-
i kako da ponovo uspostave kontakt sa svojim odraslim, stabilnim dijelom
To nije proces popravljanja.
To je proces vraćanja sebi.
Jer kada zagrlimo dijete u sebi, prestaje unutrašnja borba.
A kada prestane borba, počinje mir.
Ako osjetiš da te ovaj proces zove, možeš više o programu pročitati ovdje:
https://juliajna.com/sapat-djetinjstva
Podijelite blog
