Dugo sam mislila da su najteže granice one koje postavljam drugim ljudima.
Da je teško reći "ne" poslu, porodici, prijateljima, obavezama…
Ali danas znam da nijedno od tih "ne" nije bilo najteže.
Najteže "ne" izgovorila sam jednoj verziji sebe.
Onoj koja je vjerovala da mora nositi sve.
Godinama sam živjela sa uvjerenjem da uvijek mogu još malo.
Još jedan zadatak, još jedna briga, razgovor, teret.
Još jedan dan bez odmora ili jedna osoba kojoj treba pomoći.
I svaki put kada bih pomislila da više ne mogu, pojavila bi se ista rečenica.
"Možeš ti još malo."
Danas znam da to nije bila snaga.
To je bio obrazac.
Naučila sam da vrijedim onoliko koliko nosim
Ne znam kada sam prvi put povjerovala u to.
Možda mnogo ranije nego što sam toga postala svjesna.
Ali dugo sam osjećala da moja vrijednost raste sa količinom odgovornosti koju mogu iznijeti.
Što više radim, pomažem, razumijem.
Što manje tražim.
To više vrijedim.
Zvuči plemenito.
Ali nije.
Jer čovjek koji stalno nosi sve vrlo lako zaboravi da i sam ima pravo biti nošen.
Biti jaka postalo je moja uloga
Ljudi su često govorili:
"Ti ćeš to."
"Ti možeš."
"Ti si jaka."
I jesam.
Ali postoji razlika između snage i navike da nikada ne spustim teret.
Ponekad nas ljudi ne vide onakvima kakvi jesmo.
Vide nas onakvima kakvi smo morali postati da bismo preživjeli.
A onda i mi sami zaboravimo da postoji drugačiji način.
Tog dana rekla sam sebi "ne"
Ne sjećam se da se dogodio jedan veliki trenutak.
Dogodilo se mnogo malih.
Počela sam primjećivati kada automatski preuzimam odgovornost koja nije moja.
Kada govorim "mogu" iako osjećam umor.
Kada spašavam prije nego što me iko zamolio.
Kada vjerujem da će se svijet raspasti ako ja stanem.
I tada sam prvi put rekla:
"Ne."
Ne toj verziji sebe.
Ne uvjerenju da moram sve.
Ne osjećaju da će moja vrijednost nestati ako odmorim.
Ne ideji da ljubav moram zaslužiti stalnim davanjem.
To "ne" nije me učinilo manjom
Naprotiv.
Vratio mi je dijelove mene koje godinama nisam osjećala.
Počela sam disati sporije, spavati mirnije.
Počela sam osjećati radost bez griže savjesti, primjećivati da svijet sasvim dobro funkcioniše i kada ja ne držim sve konce.
To je bilo jedno od najvećih oslobađanja mog života.
Tijelo često zna prije mene
Mnogo prije nego što um prizna da je umoran, tijelo počinje govoriti.
Kroz napetost, iscrpljenost, nesanicu.
Kroz osjećaj da više nema prostora za udah.
Danas mu vjerujem mnogo više nego nekada.
Jer znam da me ne pokušava zaustaviti.
Pokušava me sačuvati.
Možda i ti nosiš više nego što je tvoje
Možda si i ti ona osoba kojoj svi kažu:
"Ti ćeš."
"Ti možeš."
"Ti ćeš to riješiti."
Možda si toliko dugo bio/la jaka da više ni ne znaš kako izgleda odmor bez osjećaja krivice.
Možda više ni ne primjećuješ koliko toga nosiš, jer ti je postalo normalno.
Ali ono što je postalo normalno nije uvijek zdravo.
I ono što možeš nositi nije nužno ono što trebaš nositi.
Ne moram više sve sama
To nije rečenica slabosti.
To je rečenica povjerenja.
Povjerenja da moj život neće stati ako na trenutak spustim teret, da moja vrijednost ne zavisi od toga koliko mogu izdržati i da i ja imam pravo biti podržana.
Danas znam da najhrabrije "ne" nije uvijek ono koje izgovorim drugima.
Ponekad je to ono koje izgovorim staroj verziji sebe.
Onoj koja je mislila da mora nositi sve.
I upravo tog dana počela sam nositi mnogo manje.
A živjeti mnogo više.
Ponekad ono što nosiš nije samo tvoje
Kroz godine rada sa ljudima sve više shvatam da tereti koje nosimo često nisu nastali juče.
Neki su nastali mnogo prije nego što smo ih postali svjesni.
Neki pripadaju našim porodičnim pričama, a neki starim obrascima preživljavanja.
Neki davno donesenim odlukama da moramo biti jaki kako bismo bili sigurni ili voljeni.
Zato ih nije uvijek moguće otpustiti samo razumijevanjem.
Ponekad ih je potrebno najprije osjetiti.
Prepoznati.
Dati im prostor da se pokažu.
Upravo zato postoje sesije Polja prisustva.
To nije mjesto na kojem tražimo još jedan savjet ili još jednu tehniku.
To je prostor u kojem zajedno slušamo ono što tvoje tijelo, emocije i unutrašnji svijet pokušavaju reći već dugo.
Vrlo često upravo tamo postane jasno šta zaista pripada tebi, a šta nosiš iz navike, odanosti ili straha.
Ako si se, čitajući ovaj tekst, prepoznao/la u ulozi osobe koja uvijek nosi sve, možda ne trebaš još više snage.
Možda ti je potreban prostor u kojem ćeš prvi put moći spustiti teret.
Ako osjećaš da je došlo vrijeme za taj korak, biće mi čast da se sretnemo u Polju prisustva.
Jer nekada najveća transformacija ne počinje onda kada naučiš kako da nosiš više.
Nego onda kada sebi dozvoliš da više ne moraš nositi sve.
Podijelite blog
