Zamislim često svoj život kao veliko drveno korito u kojem mijesim tijesto.
Ne ono savršeno, iz pekare, nego domaće — pomalo ljepljivo, pomalo neposlušno, sa grudvicama, sa dijelovima koji traže još vode ili još brašna.
Kada počnem mijesiti, u početku je sve tvrdo.
Brašno je suho, voda se ne raspoređuje ravnomjerno, a masa pod prstima djeluje neujednačeno.
Baš kao život u trenucima kada pokušavam nešto promijeniti.
Tada se sjetim jedne važne stvari: tijesto se nikada ne omekša odjednom.
Ono se mijenja pod dlanovima, malo po malo.
Kada dlanom pritisnem tijesto, ono se prvo opire.
Vraća se nazad, pruža otpor, puca po površini.
I tada shvatim — to su moje ivice.
To su svi oni dijelovi mene koji su se stvrdnuli kroz godine:
riječi koje sam progutala,
strahovi koje sam zadržala,
ljutnje koje sam sakrila,
očekivanja koja sam naslagala kao slojeve brašna.
U početku pokušavam biti nježna.
Ali tijesto me nauči nečemu važnom:
nježnost nije slab pritisak.
Nježnost je postojanost.
Ponovo pritisnem.
Preklopim tijesto.
Okrenem ga.
Ponovo ga pritisnem.
I tako iznova.
Tako i u životu.
Kada prvi put pokušam promijeniti neki obrazac — recimo način na koji reagujem u odnosu sa nekim — to bude kao prvi dodir sa tijestom.
Nespretno.
Pokušam reći nešto drugačije nego inače…
i riječi mi zapnu u grlu.
Pokušam ne reagovati na star način…
ali me emocija preplavi.
To je ona tvrda masa koja se vraća pod prstima.
Ali ako nastavim…
ako se svaki put vratim tom tijestu svog života i ponovo ga dotaknem svjesno…
nešto počinje da se mijenja.
Tijesto polako postaje podatnije.
Primijetim kako se pod mojim dlanovima počinje drugačije ponašati.
Površina se zaglađuje.
Nestaju pukotine.
Baš kao kada u meni počnu nestajati neke stare reakcije.
Primijetim da me nešto što me ranije povređivalo sada manje dodiruje.
Primijetim da nekome mogu reći “ne” bez da me cijelo tijelo boli.
Primijetim da mi srce ostaje mirnije u situacijama koje su nekada bile oluja.
To je trenutak kada tijesto počinje da sarađuje.
Ali postoji još jedna tajna dobrog tijesta.
Odmor.
Najbolji pekari znaju da tijesto ne smije samo mijesiti.
Ono mora i odležati.
Mora dobiti vrijeme da se iznutra promijeni.
Kada ga ostavim da stoji, pokriveno krpom, u toplini — ono raste.
Tiho.
Bez mog uplitanja.
Tako je i sa životom.
Neke promjene ne nastaju dok ih guram.
Neke promjene nastanu tek kada se povučem u tišinu.
Kada prestanem stalno popravljati sebe.
Kada prestanem stalno analizirati svaki osjećaj.
Kada samo budem.
I tada, negdje duboko u meni, nešto počne da se širi.
Kao kvasac.
Nevidljivo, ali moćno.
Kada se vratim svom tijestu poslije tog odmora, iznenadim se.
Više nije tvrdo.
Pod prstima je toplo, živo, elastično.
Tada shvatim još nešto.
Život se ne oblikuje silom.
On se oblikuje prisustvom.
Kada sam prisutna dok mijesim — osjetim tačno kada treba dodati još vode.
Tako i u životu počnem osjećati:
kada treba više nježnosti,
kada treba postaviti granicu,
kada treba stati,
a kada krenuti.
Moje ivice tada više nisu oštre.
One postaju zaobljene.
Kao rubovi tijesta koje sam dugo i strpljivo oblikovala.
I u jednom trenutku, dok gledam tu mekanu, mirnu masu pod svojim dlanovima, shvatim nešto što mi niko nikada nije rekao:
Nisam ovdje da budem savršeno tijesto.
Ja sam ovdje da budem pekarka svog života.
Da svaki dan ponovo stavim ruke u to korito.
Da osjetim gdje je još tvrdo.
Gdje je još suho.
Gdje treba još topline.
I da polako, strpljivo, iz dana u dan…
razmekšavam život.
Baš kao tijesto.
Jer sve što dodirujem sa dovoljno topline, vremena i svjesnosti…
na kraju postane podatno.
Čak i srce.
I onda shvatim još nešto.
Ponekad život pokušavam mijesiti sama.
Uporno, predano, iz dana u dan.
Ali postoje trenuci kada tijesto postane toliko tvrdo da ga moji dlanovi jedva pomjeraju.
To su oni slojevi koji su nastajali godinama.
Stare emocije koje su ostale zarobljene u tijelu.
Riječi koje nikada nisam izgovorila.
Strahovi koji su se pretvorili u navike.
Tada sam počela primjećivati koliko se toga može omekšati kada u proces uključim i energiju.
U radu sa ljudima kroz Svjetlosni Visak - Julijana Petričević | Energetski terapeut & Intuitivni coach često vidim upravo to.
Ljudi mi dođu sa osjećajem da im je nešto u životu postalo tvrdo.
Odnos koji stalno puca.
Misao koja se stalno vraća.
Emocija koja se ne pomjera.
Kao da u njihovom tijestu postoje dijelovi koji se ne mogu više ručno razraditi.
Tada kroz rad sa energetskim centrima, viskom i svjetlosnim usmjeravanjem počinjemo lagano dodirivati ta mjesta.
Ne silom.
Nego kao kada se u tijesto doda kap tople vode.
Odjednom se nešto počne otvarati.
Emocija koja je bila zgrčena počne se kretati.
Neki stari osjećaj dobije prostor da se otpusti.
A tijelo ponovo pronađe malo više mekoće.
I svaki put se iznova podsjetim na istu sliku.
Život nije kamen koji moramo razbijati.
On je više kao tijesto.
Ponekad mu treba samo još malo topline.
Još malo prostora.
I par svjesnih dodira da ponovo postane podatno pod našim dlanovima.
A kada se to desi, shvatim nešto vrlo jednostavno:
Naše ivice nikada nisu bile tu da ostanu tvrde.
One su tu da ih život — polako, strpljivo i sa puno svjetlosti — ponovo omekša.
Podijelite blog
