Gledala sam tenis kada sam čula komentar koji me zaustavio.
„Neiznuđena greška.“
Nekoliko minuta kasnije:
„Jeftina greška.“
I dok je komentator govorio o poenima, ja sam razmišljala o ljudima.
O odnosima.
O srcima.
O svim onim trenucima u kojima smo bili povrijeđeni, a godinama nakon toga vjerovali da smo mi bili problem.
U tenisu je neiznuđena greška ona koju protivnik nije izazvao.
Imao si vremena.
Imao si prostor i mogućnost izbora.
Ali si ipak pogriješio.
Koliko sam puta u životu stajala pred ljudima otvorena?
Bez maski, igara, bez skrivenih namjera.
Spremna da slušam, da razumijem, da budem prisutna.
I upravo tada dobijala sam riječi koje nisu morale biti izgovorene.
Odbacivanja koja nisu morala postojati.
Optužbe koje nisu imale veze sa mnom.
Povlačenja koja nisu bila odgovor na ono što jesam, nego na ono čega se druga osoba bojala.
A ipak sam godinama vjerovala da sam ja uzrok.
Tražila sam grešku u sebi.
Analizirala svoje riječi.
Preispitivala svoje postupke.
Pokušavala pronaći mjesto na kojem sam pogriješila.
Jer kada nas nešto boli, lakše nam je vjerovati da smo pogriješili nego prihvatiti da nas je neko povrijedio iz vlastitih rana.
Tako nastaje jedan od najtežih obrazaca koje srećem u radu s ljudima.
Obrazac preuzimanja odgovornosti za tuđe izbore.
Za tuđe emocije, tuđe reakcije, strahove, povrede.
Dijete vrlo rano nauči da je sigurnije reći:
„Ja sam kriv/a.“
Nego prihvatiti da ga važna osoba nije mogla vidjeti, čuti ili voljeti na način koji mu je bio potreban.
Jer ako sam ja kriva, onda imam osjećaj kontrole.
Ako sam ja problem, možda mogu postati bolja.
Možda mogu zaslužiti ljubav ili popraviti odnos.
I tako godinama pokušavamo postati dovoljno dobri.
Dovoljno tihi, korisni, razumni, jaki, prilagodljivi...Šta god.
Sve dok jednog dana ne shvatimo da smo se toliko trudili popraviti sebe da nismo primijetili da nikada nismo bili pokvareni.
Povreda nije nastala zato što nismo bili vrijedni ljubavi.
Povreda je nastala zato što je neko djelovao iz vlastitih ograničenja.
Neko nije znao drugačije, nije mogao drugačije ili jednostavno nije bio spreman za drugačije.
A to nije isto.
Možda upravo zato izraz „jeftina greška“ u meni izaziva nelagodu.
Jer znam koliko skupo mogu koštati neke naizgled male stvari.
Jedna rečenica.
Jedno ismijavanje ili ignorisanje.
Jedno povlačenje ljubavi ili „nisi dovoljno“.
Jedan pogled ili trenutak.
Za onoga ko to prima, cijena može biti - godine sumnje u sebe.
Godine dokazivanja, pokušavanja da zasluži mjesto koje je oduvijek imao.
I zato danas više ne postavljam prvo pitanje:
„Šta nije u redu sa mnom?“
Danas postavljam drugačije pitanje:
„Kome zapravo pripada ova odgovornost?“
To pitanje ne oslobađa samo um.
Oslobađa tijelo i srce.
Oslobađa energiju.
Jer svaki put kada nosimo ono što nije naše, trošimo životnu snagu pokušavajući riješiti problem koji nikada nije bio naš.
U mom radu često vidim upravo to.
Ljude koji su godinama nosili terete svojih roditelja.
Partnera, porodice, bivših odnosa.
Tuđih očekivanja, razočaranja, strahova...
I tek kada počnemo razdvajati šta je zaista naše, a šta nije, energija počinje da se vraća.
Tijelo počinje da se opušta.
Srce počinje da vjeruje.
A osoba počinje da se sjeća ko je bila prije nego što je povjerovala da mora nositi sve.
Možda je vrijeme da se zapitaš:
Koju priču o sebi nosim zbog tuđe neiznuđene greške?
Koju sam krivicu preuzeo/la?
Koju sam odgovornost ponio/ponijela?
I ko bih bio/la kada bih je danas vratio/la tamo gdje pripada?
Ako osjećaš da je vrijeme da istražiš te obrasce dublje, moje sesije pružaju siguran prostor da zajedno osvijetlimo ono što je zaista tvoje i otpustimo ono što nikada nije bilo.
Jer iscjeljenje ne počinje onda kada postanemo neko drugi.
Počinje onda kada prestanemo nositi ono što nikada nije pripadalo nama.
I kada se, korak po korak, sjetimo ko smo bili prije nego što smo povjerovali da smo krivi za tuđe neiznuđene greške.
Radujem ti se.
Podijelite blog
