Sve jasnije vidim kako mnogi ljudi, iz dana u dan, ostaju zarobljeni u istom obrascu – neprestano žale, ogovaraju, zamjeraju, traže krivce u drugima. Za sve je neko drugi odgovoran: partner, roditelji, šef, država, “sudbina”.
A istovremeno – nema spremnosti da se nešto poduzme.
Taj začarani krug ima jednu veliku iluziju:
sve dok krivica leži vani, čini se da si ti “oslobođen”. Ali u stvarnosti – to je najteži oblik zatvora. Jer kada vjeruješ da su drugi odgovorni za tvoj život, ti sam/a sebi oduzimaš moć.
Istina je jednostavna, iako ponekad bolna:
sve dok se vrtimo u zamjeranju, žaljenju i ogovaranju – stojimo u mjestu. Život se ne pomjera, jer nismo spremni mi da se pomjerimo.
Da bismo zaista krenuli naprijed, potrebno je napraviti korak koji mnogi izbjegavaju: preuzeti odgovornost.
To znači stati pred sebe i reći:
-
Ja sam birao/la svoje odluke.
-
Ja sam ostajao/la u situacijama koje su me gušile.
-
Ja sam dozvolio/la odnosima da idu putem kojim su išli.
-
Ja sam ćutao/la onda kada sam trebao/la reći “dosta”.
I jednako tako:
-
Ja mogu birati drugačije.
-
Ja mogu izaći iz uloge žrtve.
-
Ja mogu prestati kriviti i početi graditi.
Preuzimanje odgovornosti ne znači da si kriv/a za sve što ti se dogodilo – nego da biraš šta ćeš s tim učiniti.
To je trenutak kada prestaje nemoć, a rađa se sloboda.
Jer dok kriviš druge – stojiš.
A kad staneš iza sebe – krećeš.
I tada život, korak po korak, počinje da se mijenja.
Podijelite blog
