Ima jedno pitanje koje mi se sve češće vraća.
Ne pita me koliko znam.
Ne pita me koliko sam pročitala knjiga, završila edukacija ili stekla iskustva.
Pita me nešto mnogo jednostavnije.
Šta radim sa svim onim što znam?
Jer znanje samo po sebi nema vrijednost.
Vrijednost dobija tek onda kada počne da djeluje kroz mene.
Kada ono što sam naučila postane način na koji govorim, biram, volim, vodim, stvaram i odnosim se prema drugima.
Tokom života svi stičemo različite vještine.
Neko nauči kako da uvjeri ljude.
Neko kako da prepozna njihove slabosti.
Neko kako da bude dobar govornik.
Neko opet razvije izuzetnu intuiciju.
Neko nauči psihologiju.
Neko shvati energiju.
Neko "rastura" prodaju.
Neko vođenje ljudi.
Ali nijedna od tih vještina sama po sebi nije ni dobra ni loša.
Ona postaje ono što izaberemo da bude.
Isti dar može liječiti.
Ali može i manipulisati.
Ista riječ može nekome vratiti dostojanstvo.
A može ga i slomiti.
Isto znanje može nekoga osloboditi.
A može ga učiniti zavisnim.
Zato možda najvažnije pitanje nije:
Šta znam?
Nego:
Čemu služi ono što znam?
Da li moje znanje ljudima vraća slobodu?
Ili ih čini zavisnim od mene?
Da li moje riječi bude njihovu snagu?
Ili hrane moj osjećaj važnosti?
Da li svojim iskustvom gradim mostove?
Ili gradim pozornicu na kojoj želim da mi se dive?
Mislim da život neprestano posmatra upravo to.
Ne koliko talenata imamo.
Nego šta sa njima radimo.
Često vidim ljude koji imaju nevjerovatne sposobnosti.
Osjete druge.
Prepoznaju emocije.
Razumiju psihologiju.
Znaju kako neko razmišlja.
Ali umjesto da to postane prostor sigurnosti za drugoga, postane alat za kontrolu.
Znati gdje je nečija rana ogromna je odgovornost.
Jer uvijek možemo izabrati dva puta.
Dodirnuti ranu da bismo pomogli da zacijeli.
Ili je dodirnuti da bismo nekoga zadržali u strahu.
Nažalost, oba puta postoje.
I zato nije dovoljno razvijati darove.
Potrebno je razvijati i srce koje će tim darovima upravljati.
Vjerujem da svako od nas u jednom trenutku dobije priliku da odluči kome će služiti.
Svom egu.
Ili životu.
Jer ego želi dokaz.
Život želi doprinos.
Ego pita:
"Šta ja dobijam?"
Život pita:
"Šta kroz mene može nastati?"
Primjećujem da se upravo u tom pitanju mijenja kvalitet svega što radimo.
Čak i najmanji posao.
Ako nekoga saslušam bez potrebe da budem u pravu, i to je doprinos.
Ako svoje znanje podijelim tako da neko sutra može samostalno da nastavi dalje, i to je doprinos.
Ne moramo spašavati svijet.
Ali možemo odlučiti da ono što nosimo u sebi neće služiti manipulaciji, dokazivanju, kontroli ili nadmoći.
Nego životu.
Možda je upravo to prava mjera naših darova.
Ne koliko su veliki.
Nego koliko kroz njih raste sloboda drugih ljudi.
Zato danas sebi postavljam jedno jednostavno pitanje.
Svaki put kada nešto radim.
Kada govorim, stvaram, kada vodim sesiju ili napišem tekst.
Kada donesem odluku.
Pitam se:
Da li ovo što radim služi samo meni... ili kroz mene služi i nečemu većem od mene?
Možda odgovor na to pitanje polako određuje čovjeka kakav postajem.
Mnogo više nego bilo koja diploma, bilo koja titula ili uspjeh.
Podijelite blog
